Nigdje Posebno, Zemlja

23.12.2010., �etvrtak

Nula

***

Zoran razmota svoju narukvicu i odnekud iskopa stilus.

"Stilska vje�ba broj 137."

Postajao je prili�no dobar u crtanju i pisanju. Kako je uspje�no spr�io svoj jedini pristup Uzorku, spalio sve mostove i sli�no, a njegov pristup Mre�i je bio i ostao ograni�en na jedno jedino ra�unalo u njegovoj �eliji, vi�e nije imao luksuz neograni�ene zabave u bilo kojem trenutku, gdjegod se nalazio. Filmovi, serije, AR igre, virtualne igre, knjige, glazba. Sve je to i��ezlo preko no�i za njega. Dobro, ne toliko i��ezlo koliko postalo mnogo nedostupnije.

Uslijedio je zanimljiv paradoks. Stvari koje su dugo bile bezvrijedne jer ih je posjedovao u neograni�enim koli�inama, a koje su znale inficirati i preuzeti toliko velike dijelove njegovog slobodnog vremena, sada su postale gotovo beskona�no vrijednije, a ipak, ve�inom je izgubio interes za njih. Istina, prvih nekoliko mjeseci je bio toliko zauzet terapijom da mu nije ni na kraj pameti padalo da radi i�ta osim vje�ba �itati, hodati, uskla�ivati svoje polovice i da se, uostalom, zbunjeno poku�ava sna�i u svijetu koji je najednom bio li�en svih znakova po kojima se dosada orijentirao.

Nije mogao to�no odrediti kada je po�eo crtati. Vjerojatno je to imalo neke veze s stripovima koje je �itao. Slova su bila malobrojna, istaknuta, re�enice isprekidane slikama. U tim prvim mjesecima rehabilitacije halapljivo je gutao stripove kao vodu u pustinji. U jednom trenutku, posebno frustriran nakon jako umaraju�e i neuspje�ne vje�be pisanja (nikako nije uspjevao nacrtati ampersand), ne�to se u njemu prelilo i umjesto ampersanda, nacrtao je kratak, simpati�an, cini�an strip s obi�nim �tapi�astim figurama. Po zavr�etku te �etiri ku�ice s ne�to teksta, osjetio je zadivljuju� flow stvaranja.

Nemojmo se zavaravati, Zoran je stvarao i prije, ali uglavnom u virtualnim prostorima, potpomognut programiraju�im krticama, predlo�cima ili alatima neopisivo sofisticirane jednostavnosti. S iznimnim nedostatkom truda, pisao je poosobljene programe za upravljanje svojim malim carstvom na Mre�i. Dakako, Zoran se smatrao jako sposobnim. Uostalom, ve�ina plebsa nije znala ni koristiti ove alate. No, ve�ina onih koji su znali, nisu razumjeli kako to�no rade, a kamoli da bi ih bili u stanju sami napraviti.

Kada je crtao, Zoran je stvarao, svojom vje�tinom, svojim idejama. To ga je hranilo konkretnim zalogajima samodostatnosti, za razliku od onih prividnih mrvica programski potpomognutog stvaranja.

Trenutno, dovr�avao je jo� jednu epizodu Posmr�eta. Posmr�e je bio strip o jednom freerunneru kojemu je otac umro u Kona�nom ratu dok je on jo� bio u maj�inoj utrobi. Tako je samo Posmr�e bio savr�en dokaz evolucije, sebi�no nastavljanje gena da sudjeluju dalje u beskona�noj bitci, iako njihovo glavno tijelo-transporter trune negdje na boji�tima. Genima nije stalo, niti su bili sposobni razumjeti. Njihova misija je bila ispunjena, a najve�i egzistencijalni �amar bio je da su bili slijepi i na svoju pobjedu.

Posmr�e je donekle bio zasnovan na samom Zoranu. Ni Zoran nije imao oca, ve� genetskog prethodnika kojeg je majka odabrala iz baze po iznimno povoljnim karakteristikama. Znao je ve� od ranih dana da je jednoroditeljski produkt, no nije mu to nikada smetalo. �esto je u djetinjstvu volio zami�ljati da je njegov prethodnik bio tajni agent, haker, AI kultist, agitator, netko nepo�eljan. Prije desetak godina, znati�elja je prevladala i u svojim prvim naletima na Mre�u uspio je saznati ne samo da mu je prethodnik �iv, ve� da ima sretan �ivot s �enom i ne�to polubra�e i sestara i uzgajali�tem somova. Poigravao se s idejom da stupi u kontakt s njim, no za�to?

Taj �ovjek mu nije bio otac, ve� mu je samo poklonio gene. I to ih �ak nije poklonio njemu, nego ih je besramno bacio prema masi, tko voli nek izvoli. A buket je ulovila njegova majka. Dio frustracija i promi�ljanja o samome sebi koje su ga morila prije tih davnih desetak godina vratio se i sada i prona�lo mjesto u stripu. Veoma marginal-art. Posmr�e, poput Zorana, nije bio superheroj, niti se borio za pravdu ili protiv zlikovaca. Posmr�e je �ivio svoj �ivot u ovom prokletom svijetu, sa svim njegovim manama i nedostacima, skakao sa zgrade na zgradu i tr�ao gradom bave�i se normalnim svakodnevnim problemima: �to �u kuhati danas za ru�ak, �to �u s onom curom koja mi se svi�a, kako da sakrijem svoju prisutnost na Mre�i od paternista?

No, dobro, ne mo�da posve normalnih. Zoranu normalnih. Obi�ni ljudi bje�ali su od Mre�e kao da su magneti suprotnog pola. Zoran ju je prihva�ao kao jedino mjesto u kojemu je mogao prestati biti Zoran. Uzorak je pru�ao skrivene identitete, nadimke i sli�no, no samo do trenutka dok policiju ili paterniste nije po�ela moriti neka konkretna sumnja da mo�da kr�i� neki od propisa. U tom trenu, jednim setom misli nekog od Administratora, tArQuuS bi postao Vjeko Isev�i� iz Zagreba, a Harlekin Julija Tambor s Hvara. Mre�a nije imala centralni sustav registracije. Ve�ina podmre�a nije zahtjevala nikakvu identifikaciju, ve� bi svi imali iste anonimne oznake, nerazlu�ivi jedni od drugih. Amorfna masa, sigurna u anonimnosti, opasna zbog prisilne ujedinjenosti.

Ipak, �ak i uz Mre�u, Posmr�e nije bio antiheroj. Nije ru�io Uzorak, nije radio na osloba�anju singularnosti. Jednostavno ju je koristio, smucao se kroz taj digitalni polusvijet. Poput Zorana.

�ak i nacrtan, li�io je na svog stvaratelja.

____________

Zbogom i dva zdravo 3. Malo razvoja likova. Uglavnom stillska vje�ba. Ozbiljno, prestajem lektorirati ove stvari i samo ih po zavr�etku postam. Pretjerano dotjeravanje nas �ini kukavicama.

Glazba: Cowboy Bebop Soundtrack 1 - Digging My Potato

Kierlan,
Jokata

- 11:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sudionica

***

Ivana se bojala.

Stajala je u potpunosti naga usred male, kru�ne komore, bijelina �ijih slitinastih zidova nije nimalo pomagala osje�aju stje�njenosti.

Kao lubenica u staklenci. Zadrhtala je.

Drhtanje je djelomi�no bilo uzrokovano nedostatkom odje�e, hladnom i klaustrofobi�nom atmosferom medicinskog pregleda. No, jo� vi�e, drhtala je u veoma poznatom nervoznom i��ekivanju - onom kojem se javlja prije dobivanja rezultata ispita za kojeg je vjerojatan pad, no postoji onaj trun nade u uspjeh unato� svim indikacijama propasti, ili koji se javlja tijekom najavljenog ozbiljnog razgovora s partnerom, kada se mo�e nadati da je razlog razgovora �elja za produbljivanjem veze, iako svaki mali neuron vri�ti da je rije� o dugoo�ekivanom prekidu.

Mediteh [V.O.] : Spremni?

Njen glas zaje�i komorom.

"Otkud vam ta ideja?"

Mediteh: Uzet �u to kao da. Ili, trebate jo� vremena?

Ivana odmahne glavom.

Sjetila se testova, razgovora i procjena koje su prethodile ovom o�itavanju, malih nakupina nula, jedinica i kvanata koje su povu�eni iz svih mogu�ih baza podataka, od �kolskih uspjeha do kompletnog popisa svih robnih razmjena nje i njene obitelji, kapi krvi koju je darovala na genetsku analizu, svih tih to�aka svjetlosti u stroju kojemu je nedostajao jo� sken mozga i anatomije.

Jo� malo pa gotovo. Jo� malo pa �e mi prore�i sudbinu.

Mediteh: Zadr�ite dah.

Ivana duboko udahne.

O�ekivala je nekakvo zujanje, bilo kakav znak siline zra�enja, stroboskopsko treperenje svjetala, trnce u tijelu, propitkivaju�u dekonstrukciju i ponovnu konstrukciju. Ne�to, bilo �to u komori �to bi ukazivalo na to da je stroj pogledao u njenu du�u i negdje u vlastitim elektri�nim dubinama dovr�io svoj do�ivljaj nje kao �ivog bi�a. Umjesto toga, ni�ta se u komori nije promijenilo.

Mediteh: Sudionice, ovdje smo gotovi. Mo�ete iza�i i obu�i se.

Bijeli zidovi su se spustili i prepustili je iz neposrednog zarobljeni�tva komore u ne�to manje metalnu i opresivnu sobu. Njena odje�a jo� je visjela na istom mjestu, tenisice jo� uvijek na podu ispod klupe, sidra normalnosti u ina�e sterilnom bolni�kom okru�enju. �eljela se �to prije obu�i, zavr�iti s ovime, dobiti svoje rezultate, dobiti svoj radni zadatak, odlu�iti obavezu Dr�avi i...

Poruka je zatitrala kroz njeno perceptivno polje.

Mediteh: Mo�ete rezultate pri�ekati vani. Kad ih dobijete, javite se doktorici Rimevs. Niz hodnik. Dobit �ete obavijest kad mo�ete u�i.

Bezvoljno je navukla odje�u i napustila sobu.

Ako ni�ta drugo, bili su u�inkoviti.

***

U�inkoviti, moj kliti�.

Dva sata kasnije, jo� uvijek je �ekala rezultate. Ali, u posve drugom svijetu.

Unutra�njost rovera zaudarala je na feromone i strast.

Aidan: Tako mi svega, Flora, zaboravi Illyanu. Ti zna� da te ona nikada ne�e voljeti poput mene! Zaboga, pa osvojio sam Olympus Mons za tebe!
Flora: Ali Aidane, ti dobro zna�, da mi nikad ne�emo biti ni�ta osim fuck buddies! Za�to stvari ne mogu biti kao prije?
Aidan: Ali Flora... Kad te vidim, ja si ne mogu pomo�i... :((
Flora: Oh, Aidane! <3
Aidan[dubok, prodoran pogled]: :*?
Flora [popu�taju�i]: Ali... ne smijemo...

Par se izgubi u moru dezinhibiranosti, poljubaca i topline.

Scenarij je uistinu oti�ao k vragu. Jebala ih peta sezona.

Ivana prekine do�ivljaj.

Crvene marsovske dine i pje��anu oluju koja je obuhva�ala zarobljeni rover u kojem su Aidan i Flora upra�njavali svoje osje�aje, te zrak pun feromona zamijenila je ponovo neukaljana sterilnost bolnice i blagi miris bora.

Ve� joj je dojadilo lutati Uzorkom u potrazi za i�im zanimljivim. 'Olimp', jedina stvar koja ju je koliko toliko zabavljala, pretvorila se iz kolonisti�kog SF-a u sapunicu. Svi ti ljubavni zapleti i raspleti previ�e su ju podsje�ali na nedostatak istih u njenom �ivotu. Poku�ala je prona�i ne�to novo za gledati, ali uzalud.

Ionako ju ni�ta vi�e nije zabavljalo. Serije, igre, turisti�ki i dokumentaristi�ki do�ivljaji, sve joj je pomalo po�elo biti isprazno. Znala je da bi mogla pola svog �ivota pro�ivjeti u tim replikama stvarnosti, i njen se um mo�da ni ne bi bunio. Ali, �ak i u do�ivljajima u kojima ona odlu�uje, u kojima ona ima glavnu ulogu, bila bi i dalje samo jedan truli konzument, netko tko prima la�ne nagrade za la�an rad, netko tko se ne mo�e se maknuti iz jednako la�ne sigurnosti VL-a, bez obzira na to koliko je sam bijeg postao neugodan u lucidnim trenutcima.

Jedan od tih lucidnih trenutaka doveo ju je do prijave za dobrovoljno/obavezni komunalni rad, nakon svih tih godina odga�anja i izbjegavanja.

�inovnici u Selekciji bili su iznena�eni: "22 godine i jo� niste slu�ili?"

Rekla im je da joj daju posao ili nek za�epe. Oni su za�epili i poslali ju na procjenu.

Nije joj uistinu bilo potrebno slu�iti. Sve svoje male potrebe mogla je zadovoljiti putem roditeljskih sredstava. Hranu i rekuperaciju imala je u �eliji svojih roditelja. Obrazovanje i zabavu imala je na Uzorku, a kako je Administracija osiguravala pristup istom svima, bez obzira na dru�tvenu i ekonomsku korisnost, osiguravala je i Ivani. Na Uzorku je i stekla ve�inu svog obimnog, ali difuznog i nespecifi�nog znanja. U �koli se nikad nije previ�e dobro slagala s drugom djecom, ni tutorima, na vi�e studije ili radno terapijske te�ajeve nikad nije oti�la. Nije se na ni�ta mogla usmjeriti. Niti jedna stvar u stvarnosti ju nije pretjerano privla�ila.

Sve je to zahtjevalo trud, a za�to da se trudi u stvarnosti, kad je sve mogla dobiti na tanjuru u Uzorku, za mnogo manje muke? Tako�er, tu je bilo pitanje odabira. �to ako odabere krivo? Kako �e u stvarnosti napraviti novog lika? You fail at life... please reset. Insert coin(s).

Stoga nije radila ni�ta. A od u�asa beskorisnosti i ne ra�enja ni�eg, sakrivala se u tu�im radovima, zaboravljala, bar privremeno. No, uvijek bi morala izroniti nazad u stvarnost i suo�iti se s tek prividno beskona�nom budu�nosti ispred sebe.

Mo�da bih korisnija bila mrtva, barem bi me razgradili na iskoristive dijelove. Mo�da bih mogla po�eti ponovo.

Kroz nju prostruji bljesak panike pred zami�ljenim istjecanjem �ivota. Odmahnula je rukom nekoliko puta, zgr�enog lica, tjeraju�i te trojance, brane�i se od te misli, ne, ne, nije jo� vrijeme, ne, �elim �ivjeti!

: Lo� trip? :)

Redak je potekao od mu�karca, mladolikog, ne�to starijeg od nje. Na prvi pogled, bilo ga je te�ko opisati, jer nije imao nikakvih pokazatelja, nikakvih svojstava, na prvi pogled posve prazan, li�en svega osim svog tijela. Tamna kosa, siva jakna s kapulja�om, �iroke karirane hla�e, sli�na njezinim, utilitaristi�ke, prepune d�epova, ili adaptivne ili posebno krojene za... nulu, sinulo joj je kona�no, nije mogao biti ni�ta drugo.
Usta su bila br�a od socijalne inhibiranosti.

even-nah: :O
even-nah: 0 (nula)!
: Vi�e volim kad me zovu Zoran.
even-nah: Joj, sorry, sorry, nisam to htjela re�, sorry, nisam mislila... Ovaj...
Zoran [prekine, neuvrije�en]: Ma, sve u OK. Naslu�ao sam se ve� svega. Uostalom, barem si me primjetila. Ve�ina ljudi me samo ignorira. Mo�da misle da sam NPC ili reklama. :D
even-nah [posramljena]: ...
Zoran: No, da. Kao �to sam rekao, zovem se Zoran. Ti si?
Sinulo joj je da on ne vidi njeno ime. On ne vidi ni�ta na njoj, osim nje. Kao da je i sama nula. Prikladno.
even-nah: I... Astra.
Zoran: Jastra?
even-nah: Samo Astra.

Nije znala za�to se la�no predstavila. Prilika za stvaranje novog lika? Za bijeg? Nije li ve� dosada trebala zaklju�iti da bijeg nije dobra stvar? Ionako je bila posve prazna, posve slobodna zapo�eti �ivjeti.

Zoran: Retro ime.

Kaj bi to trebalo zna�iti?

AstrA: :) Starci me nisu voljeli previ�e.
Zoran: A, da? Zvu�alo mi je kao nick. Izgleda� kao... Ana, Marija ili ne�to takvo.

Ivana se lecne, ali uspije izvu�i poluosmijeh.

Trepne. Nova poruka proleti kroz njen pobolj�anu stvarnost. Rezultati su tu. Poku�ava ih otvoriti, ali na njima je doktori�in pe�at. Letimi�an pogled prema vratima doktorice Rimevs otkrio je da su se osvijetlila odobravaju�om nijansom plave boje.
AstrA: Ah.
AstrA: Moram i�i, na redu sam. :(
Zoran: brb, ili?
AstrA: Osv, misli�? :) Vjerojatno. Mo�da.
Zoran: Bit �u ovdje, crtat �u. Nula mora nekako ubijati svoje vrijeme dok �eka. :)
Astra: *mahmah* :)

Ustala se, neo�ekivano oraspolo�ena, i nestala iza vratiju.

_____________

Nastavlja se Zbogom i dva zdravo. U ne�to manje zaokru�enim pri�ama.

Glazba: The Seatbelts - Cat Blues (remix)

Kierlan,
Ajde Vidite Da Pi�em Dajte Mi Malo Mira

- 11:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.12.2010., srijeda

Dokolico, tvoje kraljevstvo mora pasti

Ljudskom mozgu je potrebno oko dva sata nakon bu�enja da u potpunosti profunkcionira. Zapravo, bu�enje kao da po�inje evolucijski, od najstarijih, zapravo nikad ni ne usnulih dijelova kralje�ni�ke mo�dine koji se brinu za neprestano funkcioniranje svega, pa do frontalnog korteksa, na�eg krunskog postignu�a u utrci gena, dijela odgovornog za ve�inu na�eg odlu�ivanja. Mo�da je bolje da ovo pi�em jo� ne potpuno budan.

Tako barem mogu okriviti neispavanost.

Tuga je studentova pregolema. Glupost, re�i �e netko, studenti su najbeskorisniji trutovi ove zemlje, primaju, a ne daju. �krta zemlja koja nekako nikako da propupa u ne�to plodno, ve� samo guta trud, vrijeme, novac. Istozna�nice. Taj netko... ne vidi obje strane jednad�be. U svijetu tog nekog, student je dehumanizirani prototip razma�enog deri�ta koje ne zna �to bi sa sobom u �ivotu, pa trati gorenavedene istozna�nice svojih roditelja, dr�ave, poreznih obveznika na prou�avanje indijskih kultura, sociologije kiberprostora, medijske utjecaje i propagandu u dvadesetom stolje�u i u kona�nici, kad napusti �kolovanje je zapravo i dalje trut s malo vi�e op�e kulture nego �to je imao kad je u�ao u tu prokletu ko�nicu zvanu Sveu�ili�te.

Ma, taj netko je kreten.

Taj netko pretpostavlja da se studentu svi�a biti na grba�i svijeta, da nije i sam zgro�en svojim postojanjem izme�u ne�ega i ni�ega, gledaju�i kako se ono ne�to oko njega raspada u bujici ekonomske i duhovne recesije. Hladno je tamo vani, prokleto neudobno. Ali, studentu je jo� gora stagnacija. "Napred, napred! Kak bu� napred kad nazad nemre�?" i sli�ni citati. A �to se ti�e beskorisnosti, ne studiraju svi dru�tvene znanosti.

Ima ih i korisnih.

Prije�imo sad malo iz metaprostora u stvarnost.

Ja, evo recimo, sjedim sad za jednim kuhinjskim stolom, pred otvorenim laptopom i kuckam pri�e za dobro jutro. Je li to pona�anje beskorisnog studenta? Barem ne�to radim. Hej, mogao bih spavati, ili jo� gore - buljiti u beskona�nost Interneta i �ekati onaj odvratan trenutak kad Internet po�ne uzvra�ati pogled. Ali ne, ja sam kon-struk-ti-van. Stvarala�tvo mi buja venama. Nos mi je za�epljen sluzi i �ekam jutarnje iska�ljavanje. �ekam da se taj moj prokleti prefrontalni korteks odlu�i probuditi, pa da mogu dalje raditi svoje zada�e.

Hej, pa ja sam hiperkoristan! Za jednog dru�tvenjaka, to jest.

Premotajmo film malo unatrag. Prije mo�da pola sata stigao sam u svoj stan u Dugavama. Iznajmljeni, dakako. Roditelji pla�aju. Nekada sam davno primao stipendiju. Nekada sam ne�to manje davno �ivio u domu. Uspje�nim pucanjem samom sebi u stopala (jednom da poka�em da mogu, drugi puta da doka�em da prvi puta nisam varao), uspio sam si oduzeti prvo stipendiju, a potom i dom, te pove�ati svoj teret na grba�i dru�tva. Ali hej, barem se moj stanodavac ne buni.

Majka me ostavila malo prije sedam na autobusnoj stranici na �rnomercu, preko puta Getroa, snenog i neprilago�enih kognitivnih funkcija. Zapravo u savr�eno vrijeme. Mozak nije mogao konstruirati nikakve svoje sadr�aje, pa je samo okretao svoju lju�turu od tijela unaokolo i upijao pogled. Dje�ica i tinej�deri idu u �kolu. Svi ozbiljni stariji radi�ni ljudi ve� su odavno trebali sti�i na svoj radna mjesta. Svi prisutni na stanici isparavaju zna�ajno u ovom ledenom jutru. Automobili jure kraj, ostavljaju�i za sobom obla�ne repove vru�ine naglo donesene u hladan i neopra�taju� svijet. Polusvjesno, trpam slu�alice u u�i i palim glazbu, pona�anje koje je toliko prenau�eno da je postalo refleks. Da zavr�im u komi nekim nesretnim slu�ajem i da mi sve vi�e funkcije odu na produljeni godi�nji, svejedno bih, kad bi mi tutnuli slu�alice u ruku, bezgrije�no ponovio isti trik.

Robert Plant je izdao novi album. Penzi� stari. Jo� uvijek zna raditi glazbu. �elio bih da mi glas ostane jednako vibrantan kad �u i ja biti njegovih godina.

Evo, misli jednog truta studenta, prozirni, dimoviti snovi o glazbi i pisanju, kad ionako za ni�ta drugo nisam osposobljen. �to nije to�no. Izu�io sam temelje znanstvene metodologije. Znanstvenik, a ne pjesnik! Psiholog, a meteorolog. Slobodni agent iz kadrovske, zakovan u korporativne lance omek�ane navodno dobrim financijskim mogu�nostima. Osoba koja neumorno radi na promicanju meritokracije i zaslu�na je (barem u okvirima svog radnog mjesta) da posao dobivaju ljudi koji �e ga uistinu i raditi. Barem u idealima. U svijetu ideja. Ne u ovoj nesavr�enoj kopiji.

Ne, svugdje �e postojati specijalci. Ljudi s vezama, ljudi s preporukama. Previ�e za mene jednog. Jedan �ovjek ne mo�e spasiti svijet. Jedva jedan svijet mo�e spasiti jednog �ovjeka. Pa �to? Zna�i li to da treba odustati, prepustiti se? A opet, tko ima strpljenja i mudrosti da prevlada svoj genetski programming i otkrije da je jedini na�in na koji se svijet mo�e spasiti - �li�icu po �li�icu? Retori�ka pitanja su kuja.

Bus sti�e, prljav�tine razotkrivene prvim jutarnjim zracima sunca.

Slijedi tridesetak minuta nekoherencije pra�ene rockom, padanja iz sna u javu u hipnagogna stanja u teturanje u zavojima u snena hvatanja mjesta i premje�tanja u za�titni�ko dr�anje svoje prtljage u lupkanje glavom o staklo kako bus poskakuje kraj Avenue Malla u �ustro iskrcavanje na Kauzlari�evom prilazu.

Svitanje je u punom sjaju, ljudi roje kraj mene kao mravi, u daljini se dime tvornice ocrtane uz ljubi�asto �utu pozadinu izlaska sunca. Robert Plant poru�uje: "Satan, your kingdom must come down." Mislim da je u pravu.

Mislim da �e dan �e biti dobar. Koristan.

Opa. Mislim.

Ako sam kona�no po�eo misliti, moje razbu�ivanje je pro�lo. Valja se baciti na posao.

____________________

Samoispovjedne stilske vje�be a la moji srednjo�kolski dan? Uistinu regresiram. Usput, nisam editirao ni�ta, osim jednog tipfelera. Relativno sam zadovoljan raw outputom. Jo� da se natjeram Murakamijevski pisati stilske za doru�ak... Ili po�eti polako, jedna na tjedan pa do�i na jednu na dan polako?

Dokolico, tvoje kraljevstvo mora pasti.

Glazba: Robert Plant - Satan, Your Kingdom Must Come Down

Kierlan

- 15:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.08.2010., petak

Zbogom i dva zdravo

Generalni diskonekt dogodio se nave�er, na brdu, tijekom do�ivljavanja marginal-art klasika �Jabuka zla�.

U pri�i je redovnik (glumi ga tada jo� mladi Rie Kavixcos) upravo stigao do onog klju�nog trenutka u kojem je uo�io svoju pogre�ku u prijevodu, zamjenu zbog sli�nog spellinga jabuke i zla na latinskom. U svetom tekstu je tako sada stajalo da je jabuka vo�e sa stabla znanja, no original je govorio o nekom neodre�enom, zlom vo�u. Gra�ci znoja sakupljali su se na dr��u�im obrvama dok se prisilno suo�avao sa svim implikacijama te spoznaje. Tiho, ali emotivno, hrvao se sa sumnjom u nepogre�ivost svakog svetog teksta njegove vjere, ali jo� vi�e, sa sumnjom u valjanost svega �to je dotada u �ivotu preveo. Bio je to krunski trenutak "Jabuke zla".

Najednom, Zoran izgubi tok. Sive, hladne i tihe samostanske hodnike u treperavim su, tjelesnim trzajima mijenjali osje�aj naslonja�a pod njim, tiho zujanje emitera i pogled na nebo prepuno propelera, njih to�no stotinu. Tad su i propeleri po�eli trzati u svom spinu, neuskla�eni sa svojim plusminus susjedima. Zoranova se percepcija, slijede�i vrtnju, zaokrenula, zavezala u �vor i i��eznula zajedno s propelerima. Skliznuo je sa svog sjedala. Udario je glavom u neure�eni granulirani pod. Desna ruka hvatala se za narukvicu, napipavaju�i i kona�no priti��u�i EmergenC udubinu. �ekaju�i da do�u po njega, zbunjen i paraliziran, Zoran je do�ivljavao kako svijet oko njega postaje sve manje zasi�en, li�en svih indikatora, imena, prijevoda i grafika. Prije generalnog diskonekta i kona�nog gubitka svijesti, do�ivio je kako ga sa �ljun�anog tla podi�u sna�ne ruke i odnose van iz dvorane.

Hannah nije po�la za njim. Nije ni zamijetila da ga nema.

***

Upoznao je Hannah negdje u ilegalnim dubinama jo� uvijek snivaju�e Mre�e, u uskrsnutim IRC kanalima u kojima su se okupljali buntovni mladi i fanati�ni stari sljedbenici usnulog boga-stroja. �lanovi ove posve slobodne i dezinhibirane supkulture bili su puni prezira prema unaprijed klasificiranoj sigurnosti Uzorka. Za Administraciju i njihove rigidne sustave i protokole kontrole ustima i tekstom izricali su samo rije�i pogrde, a u umu gojili samo misli mr�nje spram ideje oceana po kojem se mo�e ploviti, ali ne i zagrebati ispod povr�ine ili, ne-dao-Cthulhu, doliti jo� koju kap. Pobunjeni i zaslijepljeni, u ostacima su Mre�e neobuzdano stvarali neobuzdivo, bez osvrtanja na prijetnju singularnosti koja im je svima visjela nad glavom, svakim njihovim korakom bli�a beskona�nosti.

Jednog se dana javila se na jedan od njegovih oglasa za prodaju (prljave li rije�i) praznih domena, �ele�i se useliti u stari prostor jedne pradavne glazbene socmre�e i ponovo ju otvoriti, s namjerom da svojim �lanovima omogu�i zajedni�ko stvaranje glazbenih iskustava koja �e [quote] revolucionarizirati teatar glazbenog do�ivljaja [/quote]. Tako�er je zatra�ila prostor na jednom od Zoranovih poslu�itelja, kao i ambicioznu proporciju ukupne propusnosti podataka. Komunikacija je, posve opravdano, po�ela po�tom, u strogo tekstualnom i sumnji�avom obliku. Hannah se bojala da ne upada u neku zamku paternisti�ki nastrojenih Admina, dok se Zoran isprva nije mogao odlu�iti je li rije� o stvarnoj osobi, botu ili pak policijskoj akciji usmjerenoj protiv njegovih slobodnotr�i�nih aktivnosti. Ipak, nakon nekoliko pisama, jednog chata, Zoran se ohrabrio dovoljno da predlo�i glasovnu komunikaciju, a ubrzo potom i sastanak, ARL, s vlastitim prikazima.

Tako su se prvi puta sastali, svaki u svom gradu, za svojim stolom u mjestu svog odabira, javnom, negdje gdje mnogo ljudi pri�a s praznim stolicama, ili pak sa mrljama neodre�ene visine i oblika, ovisno o postavkama do�ivljajnih usadaka. Iako su se dogovorili da �e koristiti vlastiti izgled, Zoran je, u napadaju staromodnih rodnih stereotipa, bio uvjeren da je ona, u napadaju ta�tine sklone njenom rodu, ipak modificirala svoj. Uostalom, koliko je puta me�u stvarnom tijelu nesklonim mre�ofilkama vidio nemodificiran, originalan prikaz? Obi�no bi prolazile kraj njega u obli�ju humanoidnih �ivotinja, animiranih crte�a ili pak spodoba sa previ�e ekstremiteta i organa. Mnoge su preuzimale izgled sebi omiljenih likova, paradiraju�i uokolo u nje�nim obli�jima neke od ljubavnim jadima zbunjenih Marsovki iz poznate kolonisti�ke sage "Olimp" ili, primjerice, u ne�to feministi�kijem i sna�nijem izdanju O'Tynn, hrabre ruke zakona u borbi protiv UI-�tuju�ih kultista WWW-a.

No, sve sumnje koje je Zoran imao, nestale su kad je iz Edinburgha sko�ila do Zagreba na produljeni odmor. Hannah, ako joj je to bilo pravo ime (a kome je u dana�njim aliasima napu�enim vremenima uop�e stalo do imena?), bila je jednako prelijepa i u stvarnom �ivotu.

Kvantnim �udom, ubrzo se desila ljubav.

Jutro prije diskonekta, stigli su iz Zagreba u Montonu. Stogodi�njica festivala, pod karakteristi�no ki�astim, lo�e organiziranim Italo vodstvom trebala je sudionicima omogu�iti spoznaju razli�itih trenutaka u povijesti festivala. Zoran je glasao za smje�taj u �atoru, a Hannah ga je poduprla. Respektabilnih rekuperativnih �elija u gradu vi�e ionako nije bilo, a ostalo bi zna�ilo odabrati ne�to �to je neodr�avano i/ili opasno, ili �to bi zahtjevalo previ�e BDP-udjela nego �to je Zoranu pripadalo po njegovom komunalnom trudu. Dakako, svojim se malim ilegalnim bogatstvom u uslugama, reklami i vezama, nije mogao poslu�iti van Mre�e, �to ga je frustriralo, podsje�aju�i ga na ograni�enja samog Uzorka.

Stoga, �ator.

U lokalnom je skladi�tu Zoran odstupio neznatan komadi�ak svog BDP-udjela skladi�tarima u zamjenu za nabrzaka odabranu plahtu plastike. Rasprostrli su ju pod i nad nekim smokvama, Istriji navodno endemski specifi�nim. Navodno. Itali su ostali majstori propagande, iako ju vi�e tako nisu smjeli zvati. No, �Ru�a pod drugim imenom svejedno ru�a jest� vrijedilo je i dalje. Trgovina i marketing bili su pojmovi kojih se nisu uspjeli odre�i u korist robne razmjene i jednakih prilika, usprkos dvije generacije navikavanja na novi poredak. Mo�da im je to jednostavno u krvi.

Kraj Zorana i Hannah smjestili su se neki klinci iz Sino-saveza, koji ubrzo nakon �to se par smjestio pristupili Hannah i zatra�ili razmjenu za njenu marihuanu. Hannah im je dala �etvrtinu svojih zaliha, prijavila robnu razmjenu i popravila ukupnu �kotsku bilancu, pa tako i svoj udio za neku brojku podosta udaljenu od zareza. Klinci su se tad povukli pod svoj �ator i postavili svoje XPmitere. Xue, najstarija me�u njima pozvala je Zorana i Hannah u domet da vide �to se zbiva u glazbenom teatru uskrslog zmaja. Zoranov do�ivljajni usadak, namje�ten na automatsko prepoznavanje novih do�ivljaja, na�ao se preplavljen sa nekoliko setova raznih udaraljki u kontrapunktu, gorko metalnim okusom i furioznim prebiranjem elektri�nog kata.

Kasnije su zapalili frulu mira i slu�ali Xue kako pri�a o Sino-savezu.

[xXx]ue: kad su nedavno omogu�ili decentralizirano povezivanje sadr�aja i otklju�ali podr�ku za semanti�ki web bila sam :O
[xXx]ue: jest da jo� uvijek mora� tra�iti dozvolu i sav k�d i sadr�aj mora pro�i kroz Savr�enu Kontrolu
[xXx]ue: ali i to je ve�a sloboda od ove u europi :P
Zoran: �ivio sisAdminat? :)
[xXx]ue: oTL
[xXx]ue: xD
Zoran: Do�ivio sam nedavno predavanje dr. Zaimana Furtona "Bu�enje nadAI u Uzorku Sino-saveza".
[xXx]ue: aww, Furton...
Zoran: Uglavnom, tvrdi da je kod vas Mre�a dio sastavni Uzorka, pod Savr�enom Kontrolom adminata, te nastavlja da je shodno tome, strojobog Mre�e budan, i da je prokineski raspolo�en.
[xXx]ue: lol
[xXx]ue: Furton je i dalje ostao ksenofobi�ni zapadnjak, bez obzira na njegove misli o singularnosti, tu obi�no pri�a pametne stvari
[xXx]ue: ovo sve ostalo je samo sedicionisti�ko sme�e koje je prije pedesetak godina ve� bilo zastarjelo i neprikladno za Pomirbu
#@nn@#: dakle, ne poku�avate preuzeti svijet uz pomo� elektronskog bo�anstva kojeg ste sami stvorili? :P
[xXx]ue: :D
[xXx]ue: ima nas svakakvih, ali vjeruj mi...
[xXx]ue: nema dovoljno ludih za jahanje na singularnosti

�ele�i promijeniti temu, Xue trepne prema glazbenom XPmiteru i Zorana i Hannah preplave do�ivljaji. Hannah se digne i krene plesati, divlje se bacaju�i, broje�i ovce na ritam ratnih bubnjeva. Zoran zaple�e sa njom.

***

Slijevaju se boje mirisi zvuci, njegov mozak ne osje�a bol ne provodi dobro, tok mu se vra�a tek u meditehovoj prikolici. �Jabuka zla� zavr�ila je bez njega.

Mediteh: eh, njab se vratio. :) jeste dobro? congrats obojici.
Zoran �uti.
Mediteh pucne prstima pred Zoranima: sve u OK, sudioni�e? mislim, odnosno - nije. nema do�ivljaja za tebe neko vrijeme. usadak je spr�en, generalni diskonekt. nasre�u, imamo i neke video projekcije, u sklopu o�ivljavanja pro�losti, tako da Motovunske Pri�... ovaj za sada samo Filmski Festival nije za tebe izgubljen. oporavak �e biti zanimljiv, ovisno o tome koliko si plasti�an.
Zoran: [zbunjen] �to? Kako?
Mediteh: komisurotomija. CC ti je presje�en lezijama na parsovima tri do dvanaest. postoji neznatna komunikacija me�u hemisferama kroz ni�e strukture i kroz preostale parsove �uljavog tijela. ali prakti�no si sada dva puta po pola �ovjeka. evo ruke.
[rukuje se sa Zoranom sa obje ruke]
naravno, uprava MP(FF)-a ne prihva�a nikakvu odgovornost. pisalo je u upozorenjima. oporavak �e se dogoditi sa vremenom, uz obavezan prethodan posjet neurologu.
Zoran: Dvojak sam?
Mediteh: yup. teh drama. :D bez brige, nisi ni prvi ni zadnji, mislim. znao si da ti se GD mo�e dogoditi, ne?
Zoran: Pisalo je u uputama. Nisam mislio da se mo�e desiti meni. �to sad?
Mediteh: nikad, nikad ne misle da se njima mo�e dogoditi. to ti je ko spolna bolest, svi se jebu, a nitko ne brine. ni�ta, �ekaj. pro�i �e. shvati da pola tvoje percepcije ide jednom, a pola drugom. a mo�da ju i dijele, tko to zna. vidi� ovaj instrument?
Zoran [kimne]: Ne.
Mediteh: upravo tako. �ekaj... [pro�e nekoliko sekundi] frag ga jebo. nemam vi�e vremena za tebe. neki mulci su se zapalili kraj barbakana. idem jurim. u brejsletu su ti neki pamfleti�i, pro�itajte ih, mo�e, de�ki? ak nebu kaj jasno, ovdje sam.

Mediteh iskora�i iz svoje prikolice i iz postojanja.

Zoran odmota narukvicu sa lijeve ruke. Razmatanje je i�lo nekako sporije, kao da se ruke nisu mogle dogovoriti oko pravog na�ina da ju prime. Suradnja samog sa sobom bila je jo� neuspostavljena. Pamfleti su bili nerazumljiva stvar, napisani napola sve dok ih nije premjestio u vidno polje desnog oka. Drugi Zoran, onaj u desnoj hemisferi, nije razumio pisano. Ili, ako jest, nije to �elio priznati Zoranu u lijevoj.

"Zna�i diskonektirani ste?"

Zoran preleti pogledom kroz tekst i shvati da ni�ta nije polovio, pa se zaustavi na jednom odjeljku i natjera se �itati. Sporo. Polako. Vra�aju�i se ponovo. Fokusiran. Frustriran. Blokirati sakadi�ke skokove o�iju. Ne vi�e od potrebnog. Dakle:

�Ve�ina komisurotomiziranih nema prevelikih problema u funkcioniranju. Koordinacija dvije strane tijela se zahvaljuju�i plasti�nosti mozga relativno brzo uspostavlja. Sve se ostalo, zna�enja i misli, kod potpuno komisurotomiziranih gotovo nikada ne uspijeva prenijeti. �to vidi i zaklju�i i nau�i jedan, te�ko mo�e spoznati drugi. Dodu�e, kako je iskustveni svijet obojice smje�ten u istom tijelu, to obi�no dovodi do istih ili barem preklapaju�ih spoznaja, no ponekada se spoznaja ne�eg �to se pojavilo samo u jednoj polovini perceptivnog polja zadr�i samo u jednom umu. Kod parcijalno komisurotomiziranih, spoznaje se mogu dijeliti, ali tek sa vremenom, kako se komunikacija me�u hemisferama ponovo uspostavlja, a dva uma sve vi�e postaju jedan. Iako nas je sada mrtva evolucija obdarila sa ogromnom dozom samopopravljanja, za sve one koji su licencirani odstupiti dovoljan dio svog BDP-a ili su prikladno osigurani, preporu�ljivo je postupak ubrzati nanoperacijom, te pri�ekati period od barem dvije godine nakon parcijalnog diskonekta prije reinstalacije do�ivljajnog usatka, po mogu�nosti uz prethodnu kontrolu EU certificiranog mediteha (popis istih za Zagreb je na dnu).
Preporu�eni linkovi:
Svakodnevne obaveze bez usatka#
Stigma bivanja nulom i kako se protiv nje boriti#"

O�i su ga pekle. Predugo nije �itao. Ili je i to posljedica diskonekta?

Zamotao je narukvicu nazad i obe�ao si da �e nastaviti kasnije. Sje�ao se do�ivljenih �lanaka o diskonektanim ljudima, o mjesecima vje�be potrebnim da mogu �itati obi�an tekst bez glavobolje. Feces. Sutra �e do�i na novi pregled i vidjeti kakvo je stanje. Zaboravio je upitati mediteha �to �e biti s usatkom. Ako su mu o�te�ene samo konekcije, vjerojatno �e se samouni�titi, rastopiti i postati jo� samo jedno klupko proteina u njegovom tijelu. Bolje da ne razmi�lja o tome. Jo� uvijek je bila no� i za njegovo op�enito stanje bi mo�da bilo bolje da odspava. Pritisnut sna�nim butthurtom u glavi, odlu�io je vratiti se u �ator. A i Hannah bi mogla biti tamo [uspjeva pogledati na narukvicu iz drugog poku�aja], ve� je �etiri ujutro. Uz nezamjetno teturanje i privikavanje na samog sebe, Zoran napusti meditehovu prikolicu.

Grad je nekako postao veoma jeziv, tih i taman, li�en svih umjetnih do�ivljaja i dodataka. Izbiv�i na glavnu plesnu ulicu, Zoran se probijao kroz masu revela koji su se ritmi�ki izvijali u gotovo potpunoj tami i ti�ini, dah�u�i i uzdi�u�i i ljube�i se. Katkada bi se izmaknuo udesno, a da ne bi znao za�to, ili pak klimnuo nekoj osobi za koju nije niti znao da je tamo. Pretpostavio je da to onaj drugi Zoran, koji vidi sve lijeve polovice oba oka. Laknulo mu je kad je kona�no napustio tu gu�vu i kad se bujica ljudi pretvorila u male zaostale skupine, razbacane nasumi�no po uskim kamenim uli�icama na putu prema kampu. Iako su se noge ve� pomalo privikle jedna na drugu, svejedno se pridr�avao zidova.

No�eni laganim povjetarcem, do njega su doplutali fragmenti razgovora.

(unknown):(hrpa kineskih slova koje enkoding ne�e prepoznat ovdje - "razumije� me")?
(unknown): hm, ma da, ali reci mi da ovo nije obe�ana nam Eudaimonia (tm)...
(unknown): (�uti! pogre�na veza!) Nema� pojma o �em pri�a�, (ludo)!

Nije ga zanimao sadr�aj razgovora, pa je produljio dalje, promijeniv�i zidove pritom. Iako, da je imao usadak, mogao bi ga natjerati da prevodi sada nepoznato. Pitao se kako �e sutra komunicirati sa Xue. Mo�da �e ona znati engleski ili eukomon. Ili �e Hannah prevoditi.

Uske strme uli�ice pretvorile su se u �ire ravnije ceste, vrtove, �kolska dvori�ta i, kona�no, predvorje kampa. �tand s pi�em i kartama, drvenim klupama i �ljunkom i mno�tvom ljudi koji ple�u na nepoznatu glazbu, no ovaj puta ne u gotovo potpunoj ti�ini. Zoran je po pjevanju shvatio koju pjesmu svi kolektivno do�ivljavaju.

"Bienvenida a Tijuana / Bienvenida mi amor / De noche a la maana / Bienvenida mi amor"

Tradicionalni Chao. Uobi�ajen sastavni dio Motovuna. Ve�er je o�ito pomalo primicala kraju. Opu�ten, iako i dalje zbunjen, Zoran je mirno prozombao i kraj ovih revela i dovukao se do svog �atora, spreman pasti u komu, kad se najednom uko�io. Pogled mu je bio �vrsto fiksiran na svoju novu susjedu Xue i njezine, koji su se stisli oko svog stabla poput male obitelji hr�aka, no oni nisu bili razlog Zoranove nagle uznemirenosti.

Znao je, istovremeno, da ima sna�an poriv pogledati ulijevo, u slijepu to�ku, isto kao �to je znao da ga nekako vu�e sna�an poriv da ne pogleda tamo, ve� da nastavi dalje, �to je, kako ina�e zavr�avaju sve neodlu�nosti, rezultiralo time da se ukipio na mjestu. Osje�ao je kako mu krv juri u lice, kako mu se zjenice �ire, kako br�e di�e. �to se to dovraga...

#@nn@#: zoran! what r u... OMG! Im so sorry!
Zoran: �to?
Donekle opijena Hannah utr�i u njegovo vidno polje i zagrli ga.
#@nn@#: :((( I didnt mean 2! It wuz just... It just hppnd! sorry...
Zoran: What happened?
Hannah [�uti; zbunjena]

Iza nje se pojavi neki kreten, iza�av�i iz iste slijepe to�ke. Zoran je pretpostavio da je tip kreten jer mu se �eludac zavezao u �vor kad ga je vidio. Kona�no, skop�ao je �to se desilo.

Zoran [mekano]: A. Tako.
#@nn@#: sorry... I thought u left me & then I couldnt find u and...

Zoran se �ak nije ni potrudio uspore�ivati s Kretenom. Kreten je bio mo�da bit vi�i i ne�to modernije odjeven. Imao je kovr�avu kosu, �to je tako�er bio plus, ali osim ako mu sada nepostoje�i indikatori ne bi rekli ne�to veoma impresivno, bilo je te�ko procijeniti �to je u njemu bilo toliko druga�ije da je Hannah... �togod ve� da je radila s njim. Desni Zoran bi znao, ali na�alost ili nasre�u, Desni nije znao pri�ati. Lijevi Zoran osjeti kako ljutnja popu�ta i kako se umor vra�a, sna�niji nego ikad.

Zoran [rezigniran]: Radi �to ho�e�. Ja idem spavati. Usput budi re�eno, I got GD'd and was dragged away from the "Pomme du Mal" experience. So, you might not want to date a 0 (zero) anyways.

#@nn@#: what do you mean GD'd!? r u allright? zoran... please. forget this, this was just, I dont want him, it...
Zoran: ... just happened. Sve u OK. Ja idem spavati. Ho�e� pri�ati o tome? Fine. Pri�at �emo ujutro.

Kreten stane pred Zorana.

(unknown): Sorry, man. Hier bin ich das Idiot. Ich habe sie gek�sst, und ich wusste nicht...

Zoranova lijeva ruka naglo se trzne i na op�e iznena�enje svih prisutnih opali Germanu izniman lijevi kro�e, kojeg je, odmah prije nego se pogo�eni stigao pribrati, pratilo grabljenje za glavu i povla�enje prema podignutom lijevom koljenu. Kreten se slup�ao na tlu, dejzan i zbunjen. Iz njegovih je usta uslijedila hrpa nerazumljivih, ali na�elno apologetskih rije�i. Desni je Zoran mrko slu�ao, pa se zahihotao i, kleknuv�i na svoje koljeno, �vrsto zgrabio Germana za nos i malo ga povukao u plusminus. Pa pustio.

Zoran: Oprosti. Nisam sasvim svoj danas. A sad, �u.

German se uspravi, zatetura i izgubi se u �umi �atora i stabala. Hannah je ostala stajati, ukipljena i zabezeknuta.

#@nn@#: so... tomorrow, huh?

Zoran odmahne glavom i stropo�ta se u unutra�njost �atora kao vre�a ma�aka.

Zoran [mrmlja, sneno]: Dap. Vidimo se ujutro. :I

Kroz polusklopljene o�i promatrao je kako se Hannah uvla�i u svoj dio �atora i potom skliznuo u san. Nepunih 90 minuta kasnije, dva su Zorana, posve nezavisno, sanjala snove pravednika.

__________

I tak, malo cyberpunka.

Glazba? Mo�da kasnije. Ionako ju ne do�ivljavam trenutno.

- 00:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.09.2009., nedjelja

Fragmentarno

Svijet je prevelik da bi duga�ka pojedina�na pri�a u njemu i�ta zna�ila. Svijet je suma malih nedore�enih detalja, jednako koliko je i sve �to mi percipiramo suma malih podra�aja koji promatrani zajedno �ine te�ko preglednu cjelinu, koju je pak potrebno filtirati kroz sheme i trenutne potrebe. Cjelina (Svijet) je nepojmljiva, ali salijentni (�itaj: istaknuti) detalji nisu. Iz detalja vidimo cjelinu. Ili, barem, onaj dio nje koji �elimo vidjeti, dio koji je i sam sastavljen od detalja koje vidimo, vo�eni autopilotom. Ukratko, kontrola nikakva.

Rez na...

Rano jutro. Automobil, prljavo plav, oronuo, ali vozan. Voza�, adolescent razbaru�ene kose, u jednako casual trenirci s kapulja�om koliko je i sam auto casual naspram blje�tavo �iste i elegantno crne Alfe-Romeo iza njega, �eka na semaforu i mota cigaretu naslanjaju�i se na volan, pospan.

Zeleno svjetlo nikako da do�e.

Rez na...

Lunapark. Standardna hit glazba pada u pozadinu dok se vrtuljak podi�e sa tla, G-sila u bubrezima, napola pojedena lepinja u ruci, poku�aj glumljene neimpresioniranosti, otkida jo� jedan zalogaj, o�i �vrsto fiksirane na jedinu kristalno jasnu to�ku naspram ostatka u�asno zavr�enog svijeta koji se najednom odlu�io kretati br�e od njega, kristalnu to�ku slijede�e lete�e stolice u kojem jedan par, ne reagiraju�i na ni�ta, zatvorenih o�iju (pobogu! zar pri ovim brzinama?) istra�uje vlastite usne �upljine.

(slow motion)
Lepinja pada.
(/slow motion)

On bljuje.

Rez na...

Cvije�e na �tandu, kraj predivne plavu�e koja se smije�i nekom tamnokosom zalizanom mu�karcu. Rije�i dana izgovorene su na �panjolskom. Kamera se udaljava, van iz televizora pred ofucani sivi kau� na kojem sjedi ispijena bakica sa smije�kom od uha do uha i njezin unuk, ne�to manje odu�evljen, ali ipak pogleda fiksiranog na svjetlonosnu kutiju. Kamera prilazi licu, zumira na sme�e o�i, koje ispadaju tamnoljubi�aste za �utim obrubom, neva�no, crne su u samom sredi�tu, kroz njega putem �ivca, ska�u�i kroz male grumene mijelina do centrale, velikog klupka �ivaca, krvnih �ila i masti. Zastaju�i na stanici, naizgled va�nom sjeci�tu, sa nekoliko desetaka ticala spojenih na nju, sa nekoliko vlastitih koji prespajaju poruku dalje, kamera zumira dalje, kroz oblak neurotransmitera do malih iona natrija, kalija, klora, koji prolaze kroz jo� sitnija vrata u stanicu, povremeno izazivaju�i elektri�nu reakciju.

Kamera zumira i dalje, do jezgre jednog iona klora, do jedne male zvijezde oko koje se vrti 18 malih planetoida.

Teleskop se okrene prema galaksijama na horizontu i...

Rez na...

Mra�na zadimljena prostorija, bas ponavlja �etiri tona uz malo izmjene, bubanj je rudimentaran i jedva prisutan, tip pjeva "She was a real good woman, she wouldn't do me no harm..." Ona sjedi, pu�i i pije, ve�eras mo�e podnijeti bivanje sobom. Ali ipak, �eli ne�to, �eli ne�to odmah. Savr�eno pribrana i odlu�na, svejedno se ljulja dok hoda kroz masu ljudi, kora�a u hinjenom pijanstvu do mu�karca naslonjenog na zid i ljubi ga.

Rez na...

Snijeg vani, snijeg na zaslonu televizora, la�an ovaj puta. Gluho je doba no�i. Sve je mirno, osim daljinskog upravlja�a na bre�uljku mje�ine mu�karca koji spava na kau�u.

Za�udo, ne hr�e.

_____________________

Hmh. Talk about marginal-art.

Tako�er, size, gunslinger.

Reasons? Sjeo, napisao, oti�ao. Barem nakratko uzburkao mulj stagnacije, barem ne�im. Ajd.

Glazba: Fleetwood Mac � I Loved Another Woman (lonk)

Kierlan,
Tries To Remember The Face of His Father

- 11:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.07.2009., petak

(battery low)

Otkud da po�nem? Igra je ubijanje dosade, a alati su rije�i. Ionako je samo pitanje vremena prije nego ostanem bez baterije, a tok misli �e se nastaviti i dalje...

Vlak napu�ta Glavni kolodvor. Uz jedva primjetan �um i povremeni klokot kre�e se kroz srce Zagreba, prolazi kraj zimom sme�uranog botani�kog vrta, gdje se pokoji postariji par sporo gega puteljcima, razgovaraju�i tko zna o �emu, tko zna za�to? Zanima me, naravno, ali nisam u polo�aju da saznam. Daljnje slike: redovi parkiranih automobila, poru�ena zdanja, raspadaju�a zdanja, pokoji novi tramvaj da razbije sliku i podsjeti nas da �ivimo u dvadeset i prvom stolje�u.

Zapadni kolodvor, zar ve�? Presporo pi�em.

Nenasmije�ena lica �ekaju na klupama. Zarez. Pauza dok primimo nove putnike. Toliko malo neozbiljnih lica. Premalo se smije�imo dok se gibamo uokolo po ovom prostoru koji nam je dan. Premalo ljudi slobodno pjeva po ulici, tr�kara bez potrebe za zdravljem, ple�e poneseno mislima. Ideali?

Vlak kre�e dalje. Lagana ki�a (mo�da snijeg) pada. Grad je mokar, ali to ga ne ispire. �uo sam nedavno da ki�a ne ispire grijehe, ve� ih samo navla�i dovoljno da oni bubre. Ionako mi se �ini da je iz prirodnih pojava nestao sav u�itak.

Pliva nalijevo. Rasprodana, propada, trune na ki�i. Potom parkirali�ta, sivo nebo i ki�obrani. Kapulja�e i Kusto�ija. U blizini je Ulica oslobo�enja. Ne znam kako je dobila naziv, ali ima mo�no ime. Ulica oslobo�enja. �ivio sam u blizini pa znam. Igram se ve� neko vrijeme sa tekstom i glazbom, sa naumom da napravim istoimeni album. Ne�to �to �e probuditi ljude koji ga slu�aju iz monotonije. Ne ide mi ba�.

Vrata kupea se otvaraju. Ulazi �ena: Jel slobodno tu? Kimnem iz navike. Ne �uje se ni zvuk osim huke vlaka i vjetra. Valjda su i ostali putnici ve� zaboravili govoriti. Ona ima be� kapu sa �iltom, maslinastu jaknu i �al boje trule vi�nje. Stavlja slu�alice. Da imam papir, a ne laptop, da imam olovku i volje, poku�ao bih ju mo�da skicirati, ali ovako �u se zadovoljiti rije�ima.

Vrap�e. �ute zgrade sa zelenim krovovima, blatnjavo i prazno nogometno igrali�te. Knji�nica. Momak u crvenoj majici koji sjedi preko puta mene me �udno promatra. O�i nam se nakratko susre�u i on odvra�a pogled. Nepristojno je tako izravno buljiti u druge, �itati im misli i namjere. I on ima slu�alice i mobitel, ali jedno je uho slobodno. Slu�a. Otvoren je makar napola. Drugu �utu ku�u u Vrap�u ne vidim. Ali sje�am je se. Prospavao sam tamo jednu no�. Mirno. Vlak kre�e dalje.

Je li ovo predgra�e? Niske ku�ice, obiteljske, jo� nogometnih igrali�ta i bijelih sportskih kupola, bijelih samo po cjelini. �istih boja vi�e nema, sve je umrljano. Gajnice, grafiti na pleksiglasu, na aluminijskim kantama za sme�e i pepeo. Nisam dodu�e siguran je li rije� o aluminiju. Ra�unalo javlja da je baterija na izmaku. Vrijeme leti dalje. Vlak tako�er.

U Gajnicama su me jednom skoro pretukli. Bilo je blizu, ali ja i prijatelji smo oti�li, a na�i provokatori sa staklenim �a�ama i fla�ama iz obli�njeg birca - mo�ebitnim oru�jima - zadovoljili su svoje porive na�im odlaskom i nisu dalje inzistirali na sukobu. Praznina u urbanom planu, nakratko vidim brda, ali teretni vlak koji ide u suprotnom smjeru od mene, ili mo�da stoji, zaklanja mi pogled. A kad ga nestane, u vidokrugu je samo stara cementara. Nikad ne pre�aljeni teren za paintball.

Redovi automobila, ljudi koji �ekaju na semaforu da mogu krenuti dalje, pobje� od ovog grada kao i ja, vratiti se svojim domovima. Kao i ja.

Mobitel mi zvoni. Javlja se moj podsjetnik na jedan ispit na koji ne�u i�i. Elektronsko pam�enje, kad se ve� pravim ne znam vi�e slu�iti. Je li ovo to otu�enje modernog �ovjeka u urbanoj sredini o kojem se toliko u filozofiji tupi? Ne znam.

Uostalom, nitko, nitko ni�ta ne zna.

Suspre�em poriv da napi�em smajli�a, smje�ka, ili koju god hrvatsku varijantu istog. Vlak se naginje u zavoju nakon stanice Podsused. Uvijek se naginje i uvijek se tu kre�e sporo i ja uvijek se bojim da �e se prevrnuti, ali on se nikad ne prevr�e. Pouzdan je na taj na�in. Da sam sada u autu i da slu�am radio, po�eo bi �umiti, jer sada brdo brani pristup radiovalovima. Postoji ipak bijeg od tehnologije. No, i to su alati. Korisni na svoj na�in. �emu se bojati? �emu bje�ati od njih? Boji li se kova� svojih �eki�a i mjehova? Ne utje�u li oni na njegov �ivot jednako kao i na�i alati na na�?

Postoji li mo�da neko masovno neshva�anje, kolektivna zabluda oko toga da nam je moderan �ivot stran? Mo�da... Ne, ne mo�da nego sigurno nismo nau�ili �ivjeti u njemu. �im nau�imo, gdje �e nam biti kraj? Ako se prepustimo tim zabludama, neprovjerenim mislima i nasumi�nim nepotvr�enim izvorima, ho�emo li povratiti osje�aj kontrole nad na�im �ivotom? Trebali bi. Ina�e nema smisla truditi se.

Van grada sam. �ikara, pa brdo pjeska, gra�evinska zona i Volvov buldo�er. Travnate poljane pred Medvednicom. Vlak �kripavo ko�i dok ulazi u Zapre�i�, a ja se i dalje pitam... Baterija me ve� dosta dugo slu�i. Koliko li �e potrajati? Na Internetu, reklame. Nemam upaljen sad, nego se prisje�am. Ipak ovo pam�enje slu�i ne�em. Dakle, na Internetu, reklame tvrde da moj mali laptop mo�e izdr�ati i do pet sati rada. La� notorna, sa vjerojatnom zvjezdicom kraj podatka koja daje neko veoma marketin�ko obja�njenje o uvjetima u kojima su ti podaci dobiveni.

Ponovo istinite la�i.

Napu�tam Zapre�i�. Mo�da izdr�im do Zaboka. To bi bilo divno, ali Zabok je ne�to manje od sata udaljen. Sa tri minute do kraja na sat? Kad bi se barem svo vrijeme svijeta moglo tako zlorabiti i rastezati. Iskori�tavati, iako su me u�ili da je to lo�a rije�i. To bi vrijeme trebalo pro�ivjeti, da, to je taj termin, a ne iskoristiti. Korist, profit, sve su to rije�i potro�a�kog dru�tva, a moderni mislioci nas u�e da je ono lo�e. Uostalom, u krizi smo, zar ne?

Jednome od mojih suputnika mobitel se oglasi poput pucnja. Zvuk �ahura koje padaju na pod i zvuk repetiranja pu�ke. Nasilje je prihva�eno kao odgovor i kao pitanje. Kona�no, nema vi�e naselja. Izorane njive, brdo sa niskim oblacima ili mo�da hladnom maglom koja se uzdi�e s ogoljelih stabala, snijeg u daljini... I onda trgova�ki centar u izgradnji. Od nekih se stvari te�ko mo�e pobje�i. Ipak, svi bje�imo. Ku�i. U sigurnost. U poznate nedoumice i probleme.

Dobio sam poruku na mobitelu. Samo trenutak. Ili?

Jedan pisac kolumni savjetovao je da se prilikom pisanja na ra�unalu (jer, pi�e li itko uistinu danas i�ta na papiru?) isklju�e svi programi za komunikaciju, da se pi�e u obi�nim, nezahtjevnim urednicima teksta koji vas ne�e zbunjivati sa svojim nepotrebnim naprednim opcijama. Treba vam ne�to �to mo�e zabilje�iti va�e misli i sa�uvati ih. Sve ostalo je samo pretjerivanje. I zaboga, ne odlazite na Internet! �ak niti provjeriti podatke na Wikipediji. Jedan klik dovodi do drugog i prije nego shvatite, potro�ili ste sat vremena u izbivanju od svijeta.

"Dobar dan, karte na pregled."

Samo trenutak.

Kad sam ve� prekinuo pisanje, mogao bih i provjeriti poruke.

...

Kurac. Ne volim pisati psovke, jer pisana rije� ne odgovara na pitanja. Prijateljica pita ho�u li danas sa njom na jedan zagreba�ki festival gledati dokumentarac pod nazivom "Kompletna povijest mojih seksualnih neuspjeha". Druga poruka je moj prijatelj, student prava, koji �e ve�eras sa drugim prijatelje, studentom ekonomije piti gin i gledati filmove. Konzumenti i jedni i drugi.

I�ao bih i na jedno i drugo. �elio bih sa prijateljicom i�i gledati filmove jer mi se ona svi�a. Na sve na�ine. Morat �u ju razo�arati, �alim zbog toga. Sutra odlazim na jednu audiciju za blues basista i moram provje�bati par pjesama. Ionako napu�tam Zagreb, vra�anje bi bila ponovoljena muka. Odbijanac pravniku i ekonomisti bit �e mi lak�i. Dragi su mi, ali ne toliko. Dodu�e, ne mogu im odgovoriti.

Nemam novca, naime. �to na mobitelu, �to ina�e.

Divan je ovaj na� �ivot, a i na�i alati nisu �to su nekad bili. �eki� te ne pita za novac ako �eli� zakucati �avao ili izravnati komad metala. Mijeh ne pita za promet zraka koji istiskuje i guta. Zvat �u ih kad do�em ku�i. Va�no je sti�i ku�i, iako to ne�e nipo�to biti kraj. Nema kraja. �ak i nakon kraja, svijet se nastavlja. To je �injenica koju je ponekad te�ko prihvatiti.

No, nemam prave isprike. Razgovarao sam sa prijateljicom ranije i natuknuo da bih bio zainteresiran za dokumentarce. Jo� kad bi zainteresiranost garantirala i dolazak...

A idu�eg tjedna, studij se nastavlja. Vremena �e biti jo� manje, a koli�ina stvari koje �elim napraviti nezaustavljivo raste. Neko sam vrijeme mislio da je to samo pitanje organizacije. Djelomi�no i jest, ali nezamislivo mi je ljudsko bi�e koje mo�e biti svugdje istovremeno. A i da mo�e, vrijeme na ovom svijetu mu je ograni�eno. Tako da, sve se svodi na izbore. A ja ne znam birati. �esto volim zaobi�i taj problem ne biranjem i�eg, ali uvijek zaboravljam da je i to izbor.

Svi bi moji problemi bili rije�eni kad bih samo mogao k...

____________

I tak, stilske vje�be? Ova je nastala u vlaku negdje u prvom mjesecu, sad sam ju iskopao iz memorije malog bijelog laptopa i rije�io dva tipfelera i popravio kraj, kad je baterija riknula. Kompletno sam zaboravio da sam to pisao, i pa�e, lijepo je ispala s obzirom na to da je tokomislena i pisana u jednom dahu.

Glazba: ne znam, ni�t mi ne pa�e, primam prijedloge

Kierlan
se vra�a ku�i

- 13:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.07.2009., srijeda

Bu�enje

Duboko u metafizi�koj jezgri grada urbani druid sanja nemirne snove. Nisu ovo vremena previranja, nije ovo ni�ta stra�nije od stra�nih eona koji su prethodili, ni�ta stra�nije od nadolaze�ih plima i oseka. On to zna, on se ne boji. On �eka.

Neki su ga �eljeli oznanstveniti, secirati, objasniti kao tulpu, kao manifestaciju kolektivne nesvjestice grada i gra�ana, objasniti ga kao zbroj dijelova, a zanemariti gestalt, zanemariti da je on kao cjelina puno vi�e od pukog zbroja svojih dijelova.

On ma�e plavim maramama na nogometnim utakmicama, nosi �tajglece na Dolac, �ica pothodnicima i marljivo skuplja plastiku sa ulice. Zvi�di s Bukovca dok ispija kavu u centru. Ple�e no�u, ple�e valcere, ple�e tango. Lomi �a�e u folk kafi�ima i pjeva nepo�udne desne pjesme. On radi za svoj novac, voli svoju djecu, ta i sam je dijete, sa svom mudro��u penzionera.

Tramvaji �kripe njegova imena, gri�ki top je njegov bijes, Ilica i Sava njegove su �ile kucavice, vrane, vrapci i golubovi nasumi�ni su neuroni, okidaju u me�ustani�nom prostoru goleme gradske mre�e. Poput mozga, on je mnogo vi�e od sume svojih dijelova.

On je grad, o�ovje�en. On je sila, sjaj i bijeda.

Svejedno, duboko u metafizi�koj jezgri grada, urbani se druid budi iz svog sna, obliven znojem.

____________________

Dodati vi�e bio bi grijeh.

Kad sam ve� pretenciozan, mo�e onda i...

Glazba: Ulica Oslobo�enja - Bu�enje

Kierlan,
Definira klase

- 23:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.06.2009., nedjelja

Dubia ne spava sama

Siv, pomalo tmuran dan. Nekako sam se nadala probuditi u svjetlijem tonu. Mo�da mi to netko �ini namjerno. Mo�da se netko sprema zgrabiti me sad, dok se jo� nisam sna�la u ovom svijetu? Ne, samo si umi�ljam. Opet.

Uostalom, sunce je precijenjeno.

Tramvaj me jo� uvijek iznena�uje. Tram-vaj. Heh. �to sve ne�e smisliti. Nastavim buljiti kroz staklo van i analizirati sadr�aj glave koju posjedujem. Grad se sada zove Zagreb. Narastao je podosta. Puno imena. Puno tijela. Puno hrane. Iskopavam u doma�inovoj glavi sje�anje na jo� ve�e gradove. Smije�im se.

Iz razmi�ljanja me prene glazbeni ton. "Slijede�a stanica je... Sveti Duh."

Brzo prona�em obja�njenje. Samo naziv. Ne moram se bojati, nema sve�enika u blizini. Ili mo�da samo �ele da to mislim... Mo�da je ovo samo neki �udan plan da me se izbaci iz takta. Ubije zauvijek, a ne samo uspava. Nema dokaza. Hvata me bezrazlo�na paranoja. Para-noja. Izvanumlje. Zanimljive su ove novostare rije�i.

Tramvaj staje na stanici Sv. Duh. Ulaze dva ZET-ovca. Starac i djevojka.

Da nisam sa velikom pa�njom i zanimanjem spajala sve koncepte iz glave ovog pripremljenog tijela sa promatranom stvarno��u, vjerojatno bih ih zanemarila, zahvaljuju�i uro�enoj sljepo�i i automatskoj klasifikaciji ljudskog uma. Ovako, u ovom hiperperceptivnom stanju, odmah sam uo�ila stvari koje se nisu podudarale.

Primjerice, ako je bilo vjerovati ovoj glavi, djevojka je bila premlada za ZET-ovog kontrolora. Procjenjujem njenu dob na nekih 20 godina. Tako�er, njena odje�a nije njena. Ne zna ju nositi, ne pristaje joj dobro. Nadalje, ne gleda u tu�e pokaze, gleda u njihova lica, ili mo�da...

Mo�da gleda kraj njih.

Sranje, dolaze po mene.

Paranoja mi vi�e nije toliko smije�na rije�. Bojim se povratka u san, bojim se �rnomerove kazne ako ga iznevjerim.

Starac kraj nje izgleda poput kontrolora, profesionalnije obavlja svoj posao, ali ipak se okre�e k njoj za svaki pokaz. Zar mu je ona nadre�ena?

Koji od njih �e me egzorcirati? I kako �e dovraga saznati moje ime?

Ne. Smiriti se. Mo�da je ona samo vje�benica, a starac joj je mentor. On ju u�i, ona je mlada, nezatupljena poslom - jo� uvijek gleda ljude u lice. Nasmije�im se vlastitom izvanumlju. Vlastitom blesavom prokletstvu. Gle! Evo i dokaza. Neki prijatelj ju je, izgleda, prepoznao.

"Andrea? Kaj pa ti tu dela�? Kaj dela� ko kontrolor? Isuse..."

Ah, kako slatko. Zaziva ime svog Spasitelja uzalud.

Djevojka izgleda zate�eno, ali se brzo pribere. Neugodno joj je. Za�to joj je neugodno? Strah i sumnja se opet javljaju, ali sti�avam ih.

"Ma da, �opila sam ovo prek Student servisa...", po�ne ona obja�njavati, ali ju starac prostrijeli pogledom. "Sori, moram i�i."

Andrea. Ime joj je Andrea.

"Ova nema kartu. �ta smo s njom?", hrapavo sikne Andrein mentor, pokazuju�i pritom na neku na�minkanu fuficu, koja �va�e �vaka�u i smje�ka se naivno. Plus, odjevena je kurvinski, �ak i po standardima ovog vremena. �eljela bih znati njeno ime.

"Ovaj, �ista je.", odvrati Andrea, odsutno promatraju�i ostatak tramvaja. Njene o�i stanu na mojima.

"Djevojko, neimanje karte je kra�a, a kra�a je grijeh...", nastavlja stari �i�a.

Fufa se nastavi smje�kati, a Andrein pogled ne napu�ta moje lice. Paranoja se vra�a. �ta bulji�, kujo?

"Ajde lijepo pokaj se, tri Zdravo Marije, pa �emo zaboraviti na ovo, mo�e?"

Naravno, ne�to u ovim rije�ima mi definitivno ne pa�e slici ZET-ovog kontrolora. Andrea potap�a... sve�enika po ramenu i upravo shva�am da sam u te�koj nevolji.

"O�e, tamo! Onaj tip u sivom!"

Sranje, sranje, sranje, sranje.

Sve�enik (kako sam mogla biti tako slijepa, svi znakovi su bili na njemu, bez obzira na odoru) potr�i prema meni, bljuju�i bujicu poprili�no te�nog latinskog. Pokoja gre�ka u prijevodu, primijetim, ali rije�i su tek formalnost, poma�u uobli�iti namjeru. Namjera je, jasno, egzorcirati me. Silom volje, dr�i me zakovanim za stolac dok pri�a, ali bez mog imena, ne�e mo�i zavr�iti.

Nesposobna boriti se, �ekam sudbinu. Promatram ljude oko sebe. Bijedno. Ne shva�aju �to se doga�a, zbunjeni su ili se smiju. Posve su otvoreni, razgovaraju, ne boje se. Misle da je rije� o predstavi.

Andrea jo� uvijek bulji u mene, prepla�ena, napre�e se. Osje�am kako mi kopa po glavi, ali ne�e ni�ta na�i. Nije prva �ita�ica koju sam srela.

"Ergo draco maledicte, et omnis legio diabolica adjuramus te, �rnomer."

Otac grije�i. Polaskana sam �to me zamijenio za �efa, ali on jo� uvijek duboko spava, a ja se moram pokrenuti. Kako mo� sve�enikove namjere slabi, krivo usmjerena, iska�em iz tijela.

Mu�karac u kojem sam bila omlitavi i klone natrag u svoje sjedalo. Glavu nasloni na staklo. O�i �irom rastvorene, prazne kao i prije mene. Sve�enik se okrene oko sebe, iznena�en. Shva�a da egzorcizam nije uspio.

Ja pristupam svom pro�lom tijelu i opipam plus.

"Jo� je �iv.", ka�em.
"Ne�to nije u redu. Gdje je demon?", promrmlja otac.
"Ne znam, bio je ovdje i onda je samo ispario iz tijela. Sad ga vi�e nema, ne osje�am ga."

Zastanem na tren, glume�i krivnju.

"Oprostite. Nisam mu stigla saznati ime. Ali, sigurno nije bio �rnomer."

Mislim da sam pogodila razinu razo�aranosti koju bi Andrea imala da nisam za njenim volanom.

Tramvaj se pribli�ava stanici. Ponovo onaj simpati�an glazbeni zvuk.

"Slijede�a stanica je... Mandali�ina."

Ti�ina mi je preduga�ka.

"Vjerojatno ih dolje ima jo�, uz �rnomera. Vrag ne spava sam.", dodam.

"Bo�e sa�uvaj.", prokomentira sve�enik.

Otac Kramar, �to je ime pod kojim ga Andrea zna, a sada ga znam i ja, vadi svoj mobitel i zove pomo�. Na slijede�oj stanici, povla�i me dolje, jo� uvijek obja�njavaju�i i pru�aju�i isprike. Kona�no, poklopi.

Uzdahne te�ko.

"Ajde. Idemo nazad u samostan, pa bumo probali saznati kaj se ovdje dogodilo."

Pokunjeno po�em za njim.

Ne treba puno vremena da se moj unutarnji ponos pretvori u bojazan. Mo�da je i ovo samo dio zamke, dio slo�enog plana da saznaju moje ime. Vjerojatno nije, ili barem Andrea ne zna za to. Ne znam �to zna Kramar, ako je to uistinu njegovo ime. Prekinem taj tok misli.

Mrzim svoje prokletstvo, svoj strah od svega. Ali mogu se utje�iti.

Bilo kako bilo, i moji �e neprijatelji ubrzo upoznati Sumnju.

_______________________________

Bojim se i ja, a ne samo Dubia. Previ�e paralela imam sa Kru�varom. On psiholog, ja psiholog. On pi�e petpara�ke pri�e o popovima, egzorcizmu i vampirima... Oh well.

Mantram: stilska vje�ba, stilska vje�ba, stilska vje�ba.

Glazba: Iron & Wine - The Devil Never Sleeps (lonk)

Kierlan,
U strahu od �rnomerovog bijesa

- 18:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.06.2009., utorak

Zvijezde i prijatelji

I tako, lagao sam.

Nadao sam se da �e se tijekom vremena moje la�i pretvoriti u istinu - ta jesmo li samoprogramiraju�e misle�e ma�ine ili nismo? Pouzdao sam se u teorije kognitivne disonance, samoispunjavaju�a proro�anstva, samopercepciju, zgodne �ene na mostovima i sli�no. Neva�no. Istina uvijek ostaje.

�ena na mostu nikada nije toliko zgodna koliko smo mi uvjereni da jest.

Mogu zaokru�iti hrpu petica i jedinica, izjavljivati vlastite preferencije knjige i ti�ine nad gu�vama i dru�enjem koliko god �elim. To ne mijenja ono �to jesam. Vjerojatno je upravo moje znanje da la�em, spoznaja da se prisiljavam na stoi�ko trpljenje dosade i samo�e bila dovela do spre�avanja promjene.

Bilo kako bilo, lagao sam. I uspio.

Ra�unalo me budi svjetlima i rockom u arbitrarnih osam sati ujutro. Barem mi glazbu nisu oteli, iako bih osobno posumnjao u samoproklamiranog introverta koji preferira �ivlju glazbu.

Otpu�tam kop�e na remenima i odguravam se blago od kreveta. Ru�kama se odvla�im prema kutu sobe. Sporo. Majmunski.

Skidam pid�amu i trpam ju u odjeljak za prljavi ve�.

Ra�unalo pretpostavlja da sam budan dok se smje�tam u tu� kabinu i sti�ava glazbu dovoljno da mi izjavi da sustavi funkcioniraju normalno, prije nego me po�inje podsje�ati na sve dana�nje obaveze.

Ribam zube �etkicom, bez pjene. Tako �u lak�e odr�avati filtre za vodu. Okrenem slavinu. Mlaz krene, iz ponovo arbitrarnog �gore�, prelijeva se kraj mene i kohezijom prima za �dno�. Zalutale kapi plutaju naokolo.

Ja sam najprljaviji i najneefikasniji dio sustava. Ovako smanjujem entropiju.

�Kaos je hereza.�, smijem se pomalo gorko na vlastitu referencu sa ostavljenog svijeta. Odnosno, da nastavim tok misli:

�So close, no matter how far.�

Cerek ote�ava pranje zubi.

Ra�unalo dolazi do zabavnog dijela, iako sam ga o�ekivao. Danas sti�em do satelita, moja zabava za jednog je gotova. Treba radit. Inspekcija i popravak. Ne�to �to samo �ovjek mo�e obaviti. Ja sam, o�ito, najbolji za taj posao. Ne vjerujete mi? Pitajte testove.

Zahtijevam �Steady Rollin' Man� od ra�unala dok palim fen.

Volim osje�aj strujanja zraka preko cijelog tijela. Podsje�a me na snove o letenju.

Suh, izlazim iz kabine i izvla�im svje�u odje�u iz praonice.

Iz kokpita, pozdravlja me Ivan: �Kako je moj omiljeni ekstrovert danas?�

Ivan nije dugo sa mnom. Priklju�io se misiji negdje izme�u Marsa i asteroidnog pojasa. Ivan pu�i rukom motanu cigaretu nepoznatog sadr�aja i mirisa i pru�a mi Tulvingovu �a�u sa jutarnjom kavom. Zavidim mu na pu�enju. Zahvalim na kavi, ali pro�em kraj njega. Moram obaviti neke stvari prije nego �to mu se mogu posvetiti. Rutina. Ritual.

Provjeravam po�tanski sandu�i�. Par video poruka. Roditelji, prijatelji, Kontrola misije. Ni�ta u�asno novo i zanimljivo u njihovim �ivotima. Kontrola javlja da je moj nedavni intervju objavljen na televiziji. Zanimanje za misiju je poraslo kako sam se pribli�io cilju. Poslali su mi prilog u privitku, zajedno sa nekim kona�nim uputama za popravak satelita i nekim pitanjima od psihoterapeuta na koja �ele da odgovorim u svom jutarnjem javljanju.

Pijem kavu i gledam svoj TV prilog. Dobro izgleda. Zvu�im profesionalno, opu�teno i zabavljeno. Da sam na Zemlji, zavidio bih si.

Ma�ak mi ska�e u krilo, tra�i pa�nju. Mazim ga dok radim neke sitne izmjene u postavkama ra�unala, ali zapravo nemam puno posla. Ra�unalo obavlja gotovo sve funkcije, a uz to i dobro pazi na sebe. Ah, �uda moderne tehnologije.

Ivan je pomalo nervozan zbog mog ignoriranja. Lupka prstima po kontrolnoj plo�i. Uvjeravam ga pogledom da �emo uskoro pri�ati. Spu�tam ma�ka na pod. Svi�a mi se kako su oboje nezabrinuti nedostatkom gravitacije.

�To je ionako samo teorija�, rekao je Ivan kad smo se upoznali.

Zamolim ra�unalo da sti�a glazbu i namjestim se prema kameri. Upalim smije�ak.

Snimam. Pozdravim sve prisutne, komentiram podatke koje je prikupilo ra�unalo, izvje�tavam o odr�avanju broda, sitnim reparacijama. Odu�evljen sam �to sam skoro na cilju. Obe�ajem da �u i�i �itati upute kad zavr�im javljanje. Psihoterapeuta zanima �to radim sa slobodnim vremenom. O�istio sam sobu ju�er antisepticima. Smijeh. �itam vijesti, Murakamija, slu�am glazbu. Pi�em pri�e, ka�em mu, i dodajem privitak. Ne osje�am se lo�e, zapravo. Redovito radim kardiovaskularne vje�be koje su propisali, jedem suhe obroke i pijem lijekove.

Usamljenost? Ne. Komuniciram sa prijateljima. �aljemo si poruke. Razgovaramo.

Porazmislim o brisanju ovog zadnjeg dijela, ali onda samo dodam:

�Pa, znate na �to mislim.�

Iznosim staru mantru o opu�taju�em djelovanju svemira, o njegovoj ljepoti, jasno�i. O tome kako radim ono o �emu sam sanjao kao dijete i kako me to na neki �udan na�in ispunjava. Zavr�avam s pozdravom i dobrim �eljama za sve. �aljem.

�Gdje je Ana?�, pitam Ivana.

�Obavlja neke stvari, do�i �e kasnije.�

Ivan naru�i Bowieja. Ra�unalo uzvrati sa Life On Mars. Ponekad mislim da je svjesnije nego �to tvorci pretpostavljaju, ali nije. Ionako bi pravi dokaz istog bio Space Oddity. U ti�ini slu�amo klavir. Preplavljuje me sveprisutan osje�aj sada�njosti.

To se doga�a sve �e��e i �e��e. Brod je moj mjehuri� prostor-vremena. Izvan njega nema ni�eg. Prije i poslije njega, tako�er ni�ta. Snalazimo se nekako. Kartamo. Tra�amo. Pri�amo lo�e viceve. Stare. Bradate. Poznate.

Ivan pali jo� jednu cigaretu iz svoje nepresu�ne tabakere.

�Ne smeta te to silno varanje?�, pita.

�Ne.�, la�em i njemu. �Cilj �ini sredstva nu�nima i tako to.�

Svjesne la�i. Nesvjesne la�i.

Postajem sve bolji u tome. Mo�da la�i po�inju djelovati. Mo�da postaju stvarne. A ipak, znam da ispod njih jo� uvijek le�i istina. Da mi fali dru�tvo. Da sam usamljen. Da bez obzira na glazbu, knjige, filmove i razne zanimacije, ne�to nedostaje. Da na kraju dana, kad se svjetlo ugasi, i kad le�im privezan za krevet, na ovom brodu postoji samo jedan �ovjek.

Samo jedna �ivotinja.

Problem je, znam da i oni to znaju.

__________________________

I tako, umjesto da se spremam za kolokvij, sjedim u kafi�u i pi�em. Barem nekaj korisno. Za glazbu bi ovdje savr�eno pasao ve� iskori�teni Slow Country od Gorillaza. U nedostatku prikladnijeg, mo�e Bowie.

Glazba: David Bowie - Life On Mars (lonk)

Kierlan,
�eka svoj �atl

- 16:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.06.2009., utorak

Kava, trava i novine

"Idem sad na razgovor u NSB. 'O� mi pri�uvat Andriju?"

Scena zapravo uklju�uje vi�e toga od ove re�enice, ali u�ili su me da su prilikom pisanja najva�nije dobra po�etna i dobra zavr�na re�enica. Prva i zadnja re�enica su te koje privla�e �itatelja i ostavljaju kona�an dojam. Ostatak mo�e biti kalju�na hrpa besmislica koje nisu u koheziji, ali dobra zadnja re�enica je ona koja ostavlja dojam. O dobrom naslovu, koji osigurava da �e od svih mogu�ih pri�a u nekoj zbirci istih biti odabrana ba� va�a za �itanje, da i ne govorim.

Ako u to upletem i struku, efekte primarnosti i recentnosti, nesposobnost ljudskih spodoba da zapamte sredinu nekog niza podataka, ali �e se veoma dobro sje�ati po�etka i kraja, gore re�eno ima savr�enog smisla, makar su metode dola�enja do istog zaklju�ka - intuitivna za pisce, eksperimentalna za psihologe - razli�ite. Metoda je neva�na, i ako se o metodama spoznavanja svijeta ima i�ta korisnog re�i, to je da ih treba koristiti �to vi�e, �to razli�itijih. Ali, lutam.

Sjedio sam u relativno ranim jutarnjim satima u Aneri preko puta Filozofskog fakulteta, unutra, mo�da ba� za onim stolom gdje su snimani korupcijom zahva�eni i od zakona dohva�eni (relativno govore�i) HFP-ovci. Predamnom - �alica kave, �a�ica travarice i Jutarnji. Veoma rigidno i ritualisti�ki, radne dane sam zapo�injao ovako. Predanost preciznosti i sli�ne aliteracijom zahva�ene sintagme vjerojatno sam naslijedio/nau�io od oca, iako Dar, svojstven njemu i ostatku familije sa njegove strane, nisam. Donekle sam zahvalan majci �to me svojim genima od toga za�titila, ali bolje bi bilo da se vratim na temu. Scena, dakle.

Novine rastvorene pred o�ima, lice zakopano u �lanak o katatoni�noj djevojci prona�enoj na Bundeku (psihopatologija, interes i tako dalje). Kava, mlaka na stolu. Travarica kraj nje. Neki jutarnji bu�kuri� na radiju. I onda:

"Idem sad na razgovor u NSB. 'O� mi pri�uvat Andriju?"

Teta Branka iz Stenjevca, pedesetak godina, dje�ak od �etiri godine pod jednom rukom, sportska torba u drugoj. Iako je teta poznata po svojoj sposobnosti nenadanog pojavljivanja na najneo�ekivanijim mjestima, bez duga�kih obja�njenja, obi�no sa kratkim i ispunjivim zahtjevom, svejedno sam bio iznena�en njenom pojavom. Nemogu�e ju je o�ekivati. A bez o�ekivanja, iznena�enje.

"Bok, teta! Kaj ti tu dela� tak...", sklopio sam novine i bacio pogled na sat. Okruglih 7:30. Podsjetite me da vam jednom pri�am o tome kako u pri�ama nikad ne vidite �iste, okrugle brojeve, ali sad moram zavr�iti re�enicu. "... rano?"

Teta sjedne, odbaci torbu pod stol i klinca u drugi stolac uz standardnu uputu o mirnom pona�anju.

"Ti opet ne slu�a� ni�ta, sinek. Danas imam razgovor sa onima iz NSB-a glede one prometne i voza�ke. Ne�u maloga tam vu�i, pogotovo zato jer je �orak, ko i ti. A mislim, gadi mi se to obja�njavanje, a i puno bi mi bilo dra�e da je to u staroj zgradi, sa sovama, ona nova me sva je�i od silne u�inkovitosti i stakla. Di je dobro staro drvo koje ti mo�e pri�ati pri�e, kad ga to zamoli�?"

Ah, tetka. Ponekad stvarno nisam znao koristi li metafore, ili stvarne podatke. Primjerice, nisam znao misli li stvarno razgovarati sa obra�enim drvom, mo�e li to uop�e, ili to govori iz �isto oldtajmerske �e�nje za minulim stvarima. Ipak, pretpostavit �u da misli zaozbiljno i glumiti upu�enost u problematiku.

"Vjerojatno staklo imaju iz sigurnosnih potreba. Nego, kakva voza�ka i prometna?"

U d�ep percepcije ukora�i konobar, uzme narud�bu - zeleni �aj za tetu Branku, gusti sok za Andriju - i nestane iz svjesnog postojanja.

"A, da, tebi jo� nisam rekla. Ma, duga pri�a. Obavljam tu�i posao i za hvalu me jo� pozovu pred disciplinsku. Naime kaj, vozim ti se ja tak Slavonskom i neki tip se naglo ubaci pred mene i prozuji kroz crveno s Bog zna kolikim prekora�enjem i jo� mi trubi �ovjek! Ni�ta, ja sama u autu, pa ni pet, ni �est nego mu uzmem voza�ku i prometnu na �est mjeseci."

"Uzme� mu voza�ku i prometnu?"

"Ma, da. Onako, malo karmi�ke nadoknade. Jo� je �est mjeseci premalo, koliko bi mu trebao nekakav drot dati. Uglavnom, pauzirala sam, iza�la van iz auta, otvorila njegov, na svu sre�u bacio je nov�anik na sic kraj sebe, mislim, da ne bi ja jo� kopala po njegovim d�epovima, pizdek mali, i to je bilo to. Prometna i voza�ka, tempomaknute za �est mjeseci. Jo� sam si mislila, dal da budem pristojna pa mu napi�em da �e ih i kad dobiti nazad, ali si mislim kak bu mu lijepo kad sku�i da ih nema. Stres dok �e ih tra�iti, dok �e se poku�ati sjetiti di ih je zadnji puta vidio. Nevjerica kad se vrate u nov�anik i poricanje o�itog - a to je da su cijelo vrijeme bile tamo, samo sa zaka�njenjem."

"Ali neostavljanje upute nije zapravo bio dobar potez. Ovak �e kazna manje djelovati na njega, i vjerojatno �e opet voziti divlje, �im �ok i, jel, nevjerica pro�u. Da je znao za�to je ka�njen, manje bi bilo vjerojatno da �e to ponoviti.", ponudio sam malo strukovne dopune.

Mislim, racionalna stvar bi bila tra�iti jo� poja�njenja, ali zapravo, ne nau�io sam zaustaviti znati�elju glede tehnikalija tetinog zanata. �to manje znam to bolje. Jer, kada nekog magistra poput nje pozovu na disciplinsku, barem ne �iste pam�enje ko sa nama laicima. Stoga, �to manje znam...

A kad smo ve� kod toga:

"Teta, a zakaj ti tak puno pri�a� ljudima okolo? Mislim, nije li odavanje tajni zanata jo� ne�to kaj te mo�e strpati pred komisiju?"

"Ajd ne pri�aj bedasto�e, ti si familija. Nitko te tam nebu ni pipnul, da se meni, tvom �a�i i baki ne zamjere. A drugima ne velim ni�t, pa ne bi ih valjda uvaljivala u nevolje... Andrija, du�o, ne naginji se na stolcu."

Mali Andrija nije obra�ao pa�nju na na� razgovor. Kao pravo dijete, popio je ve� svoj sok i bacao mole�ive poglede prema teti uz povremeno ignorirano pitanje-izjava tipa "Teta, idemo.", "A kad bumo i�li?" i sli�no. Izvan toga, igrao se malo pletenjem stolca, svojim �nirancima i malim kamion�ekom bez prikolice kojeg je vukao po gotovo svakoj ravnoj, a i neravnoj povr�ini uz sla�a�ne "vrrr" zvukove koji su, usput budi re�eno, vi�e zvu�ali kao "vvvv" jer mali jo� nije znao pravilno izgovoriti "r". Vratio sam pa�nju na tetin govor.

"...i sad bi oni mene tamo vukli na razgovor, jer sam zapravo, izvr�avala zakon. Mislim, isto je jel sam ga prijavila policiji pa su ga oni kaznili, ili sam ga odmah ja tam, cap!, na licu mjesta."

"Pa, ba�...", izrazio sam neslaganje.

"Pa, ba�! A ko da bi mu nekaj bilo da ga se policija dohvatila. Samo bi ga mrko pogledali, mo�da bi se i s njima dogovorio i eventualno bi zaradio koji bod, bez oduzimanja voza�ke."

"Imaju oni regulative, znaju to�no koliko za koju kaznu daju bodova i koliko mjeseci oduzimanja..."

"Je, kak ne!", nije se slo�ila teta, pa nastavila. "To ionak nije sve va�no, nego ti ja imam sad razgovor u pol devet, bu� mi pripazil na Andriju par sati dok se ne vratim? Poka�i mu malo labos, elektro�okiraj par �takora, ili kajgod ve� vi tamo radite."

"Nemamo �takore i ne bavimo se elektro�okiranjem."

"Dobro, onda mu pusti crti�e ili ne�to, ja moram i�i. Andrija, du�o, ja te bum sad pustila sa stri�ekom Milanom, pa se vratim za dva sata, mo�e?"

"Ne�u! Ja bi s tobom..."

"�uti, mali i budi strpljiv. Ja sam brzo nazad."

I jednako nepredvidivo kako je i do�la, teta Branka nestala je iz kafi�a, zajedno sa svojom sportskom torbom. Znati�elja se javila glede sadr�aja te sportske torbe, ali brzo sam ju uti�ao. Umjesto toga, pa�nju sam posvetio Andriji, koji je klatario svojim no�icama sa stolca i izbjegavao pogledati me u o�i.

Iskoristio sam njegovu trenutnu �okiranost odlaskom tete, popio kavu i strusio travaricu. Izbrojao sam lovu za sve to, stavio na ra�un i pobrao novine pod pazuh.

"Ajde, Andrija, idemo se igrati nekaj. Pokazal ti bum jednu super igru sa poga�anjem karata..."

Besplatnog ispitanika ne smije se ignorirati.

_______________________

Ispast �e, dakako, da je mali psioni�ar, a ne magi�ar.

Uglavnom, evo jo� jedne stilske. Zasad su bile u istom settingu (tra�im hrvatsku rije� za setting i primam prijedloge)... Zapravo, u istom okru�enju - bijedno je moje vlastito nepoznavanje jezika, ali upozorenja glede istog sam ve� izdao i ponavljanje je nepotreb... Ah, da. Ni�t, �ujemo se jo�.

Tako�er, svi�a mi se Youtube i njegova nepresu�na zaliha ilegalno uploadanih pjesama na neku stati�nu pozadinu. Omogu�uje mi da linkam glazbu, barem dok se ista ne skine sa Youtubea.

Nagradna anketa: Je li i za vas konobar imao br�i�e?

Glazba: Rasputina - The Humanized Mice (lonk)

Kierlan,
Parapsiholog

- 19:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>