"Neno, sišeš.", rekla je.
Smiješak.
"Molim?"
"Sišeš."
Ah.
"Ah."
Pauza.
"Dobro onda. Idem ja."
Obećao je da će se držati njenih savjeta, pogotovo kada je u pravu.
"Kaj?" "Mrmlj?", nekoliko zbunjenih pogleda sa strane.
"Ništ posebno. Optužen sam za emovampštinu i povlačim se kako vam ne bi pokvario večer. Hev fan čildren."
Neno je uputio jedan totalno ne gej zagrljaj muškarcu pred njim i nastavio koračati, dalje od male grupice ljudi koja se skutrila na stepenicama fakulteta. Stavio je slušalice u uši i krenuo! Kroz grafitirani pothodnik, kroz tjesnac četverokatnica, kroz cestu omeđenu šumarcima i uz autoput zvuka i buke do još nebogreba. Slušalice su pričale repetitivno, ali ne i monotono: "Can't stand your loneliness... Can't stand your loneline-eess."
Neno je zatvorio oči i našao se u metalnoj sobi nakon završenog tuluma sa razbacanim Tulvingovim čašama, prolivenim kapljicama tekućine u zraku i svemirom s druge strane debelog stakla. Šljokice i konfete odbijale su se od zidova, pomicane ritmikom basa. Nigdje nikog, samo zvučnici još pričaju: "Can't stand your loneliness..."
Neno je zabilježio misao za ubuduće. Ostati zarobljen na after-after partyju u samotnoj izolaciji svemirskog broda, bez drugih ljudi, samo sa loopom iz pjesme Gorila. Dap, dodati na listu. Otvorio je oči.
Nacionalna nadesno, bez straha. Ako itko iznutra gleda, ne bi ga trebao prepoznati. Klanjateljice Krvi Kristove at 8 o'clock. Malo straha, ali vampirske redovnice vjerojatno spavaju. Sa svim tim molitvama od ranog jutra i uz cjelodnevno štovanje, imaju bioritam prosječnog penzića. Doduše, krvopije iz 'Chvare su budne i vjerojatno se spremaju na lagani doručak. S njima nije imao namjeru pričati, no s druge strane, vjerojatno nisu ni oni željeli njim. Pozeri.
Dakle, dalje niz Slavonsku. Kuda, kamo? Koga briga. Nadesno?
To je, čini se, smjer kojim se volimo kretati. Ali to prolazi blizu 'Chvare. Koga briga? Koga briga.
Prešao je cestu i sada je pratio Hrvatske bratske zajednice. Nogu po nogu. Ugodan topli povjetarac. Neće dugo, nešto sijeva u pozadini. A takomusvega, nešto sijeva i ispred. Oči, vlažne, isplakane. Neno ubrza korak. Autobusna stanica pred njim, već je sav veseo, koliko Neno može biti veseo, ipak ima stereotip za održavati. Cura stoji tamo, sama, čeka 200 i nešto brojni autobus prema Novom Zagrebu, korača nervozno, briše oči. Možda i jeca, ali Neno ne čuje. Can't stand your loneliness. Nije važno, lovački instinkt se u njemu budi.
A reci, djevojčice, kamo ideš? Idem k baki, vuče.
Stane kraj nje, kao, nonšalantno, jel? Njiše se s noge na nogu, pravi se da mu nije stalo, pak se pravi da mu počinje biti čudno. Sav se suptilno uznemiri. Pa se opet smiri, samo čeka autobus, a i ove noći su pune čudaka. Nije ga, kao, briga. A onda iz njega prekipi, ne može on više trpiti tu jadnu djevojku koja, kao, pati, jer on je, kao, eto, sav emotivan. Eheh, emo-tivan, hah. Kužiš? Ah. Nije važno. Uglavnom, tako on skine slušalice (can't stand your...) i priupita, iskreno, zabrinuto. Kao. Neno zna svoj posao.
"Jel sve u redu?"
Ona se zagrcne. Stanje je još bolnije nego što je procjenio. Sreća!
"Mne...", udiše šlopavo zrak, "Ssve kul."
Iz nosa slapovi Krke.
"Ozbiljno? Trebaš rupčić?"
Neno uvijek nosi sa sobom paket Paloma, dvoslojnih.
"Mmože..."
Ona briše lice i nešto šminke. Neno bi zatvorio oči i bio u renesansnoj Italiji, u voćnjaku ocvalih jabuka, u jesen, pred platnom koje jest njena koža, ali time bi ju vjerojatno preplašio.
"Čoeče..."
Evo ga, stiže. Ispovjedanje.
"Čoeče, koje sranje, mislim ono. Koji kreten."
Naravno da je kreten. Statistički su značajno kreteni u pitanju. Neno je prošao statistiku. Zna on šta je to standardna devijacija. Ne, Neno nije standardno devijantan, hvala na pitanju.
"Kaj je bilo?", Neno pruži ruku na njeno rame.
Ona se ne trzne. Dobar znak.
"Ma, nije važno. Kaj bum sad tu tebe zajebavala s tim..."
"Pričaj. Lakše ti bu."
Nagovorio ju je da krenu dalje šetati prema Novom Zagrebu. 'Chvara je ipak bila preblizu za ugodan razgovor. Saznao je Maja (naime, tako se zvala) upravo došla iz 'Chvare, nakon kaj se posvađala i prekinula sa nekim tipom. Vjerojatno na vrijeme. Izgledala je gricno. Pošto je što izlila dovoljno suza oko tog tipa, Neno promijeni temu.
"Pa, hajde. Mora bit nešto u tvom životu kaj ti nije tak sjebano? Razvedri se,"
Neno je na površinu izvukao sve. Otac je tukao mamu, mama se iskaljivala na njoj, ona bila neposlušna, radila svakakve pizdarije, sa svakakvim tipovima, ali sve to kurac. Sve kreteni. Niti jedan kao Neno, Neno zna slušati. Neno klimne, poslušno. Gladno.
Skrenuli su na Bundek. Neno postavio pitanje vjere. Uvijek dobro odglumi onu puritansku crtu u sebi. Maja je naravno, ateistica. Starci su vjernici, njoj je svejedno, samo nek ju puste da živi, ku'iš? Morali su sjesti, rasprava ju je već malo umorila. Pričala je o svojim susjedima muslimanima, pa ju je puknula bijeda oko križarskih ratova, sva četiri ili koliko ih je već bilo. Ne sjeća se.
"Mislim, fakat, svijet nema smisla. Ljudi se samo kolju, a za koga? Čemu?"
"Fakat. Čemu?"
Smisao života, dakle. Filozofija. Nihilizam, dakako. Ona je sve tiša. Neno uglavnom priča. Sve je to super, lijepo klizi niz grlo, uvjerljivo je, slatko, opojno. Lako je bilo za servirati, još lakše za progutati. Njene oči su poprimile onu nefokusiranu, blago staklastu kvalitetu izgubljenog buljenja u prazno. Zadovoljan i topao, Neno je bacio pogled na mobitel.
"U! Kaj je već toliko? Moram ići, kasnim. Sorry. Vidimo se negdje još, ne?"
Maja ne odgovori. Ostane sjediti.
"Dobro onda. Ćaos!"
Neno odšeće, sretan. Fućkajući, sa rukama u džepovima. A kako i ne bi bio? Neki ljudi na ovom svijetu stvarno imaju više problema od njega.
____________________
Dobro. Toliko za večeras. Malo stilskog vježbanja. Potrajalo je, dugo nisam pisao.
Glazba: Gorillaz - Slow Country (lonk)
Kierlan,
Krumpir-Emovampir
|
