Siv, pomalo tmuran dan. Nekako sam se nadala probuditi u svjetlijem tonu. Možda mi to netko čini namjerno. Možda se netko sprema zgrabiti me sad, dok se još nisam snašla u ovom svijetu? Ne, samo si umišljam. Opet.
Uostalom, sunce je precijenjeno.
Tramvaj me još uvijek iznenađuje. Tram-vaj. Heh. Što sve neće smisliti. Nastavim buljiti kroz staklo van i analizirati sadržaj glave koju posjedujem. Grad se sada zove Zagreb. Narastao je podosta. Puno imena. Puno tijela. Puno hrane. Iskopavam u domaćinovoj glavi sjećanje na još veće gradove. Smiješim se.
Iz razmišljanja me prene glazbeni ton. "Slijedeća stanica je... Sveti Duh."
Brzo pronađem objašnjenje. Samo naziv. Ne moram se bojati, nema svećenika u blizini. Ili možda samo žele da to mislim... Možda je ovo samo neki čudan plan da me se izbaci iz takta. Ubije zauvijek, a ne samo uspava. Nema dokaza. Hvata me bezrazložna paranoja. Para-noja. Izvanumlje. Zanimljive su ove novostare riječi.
Tramvaj staje na stanici Sv. Duh. Ulaze dva ZET-ovca. Starac i djevojka.
Da nisam sa velikom pažnjom i zanimanjem spajala sve koncepte iz glave ovog pripremljenog tijela sa promatranom stvarnošću, vjerojatno bih ih zanemarila, zahvaljujući urođenoj sljepoći i automatskoj klasifikaciji ljudskog uma. Ovako, u ovom hiperperceptivnom stanju, odmah sam uočila stvari koje se nisu podudarale.
Primjerice, ako je bilo vjerovati ovoj glavi, djevojka je bila premlada za ZET-ovog kontrolora. Procjenjujem njenu dob na nekih 20 godina. Također, njena odjeća nije njena. Ne zna ju nositi, ne pristaje joj dobro. Nadalje, ne gleda u tuđe pokaze, gleda u njihova lica, ili možda...
Možda gleda kraj njih.
Sranje, dolaze po mene.
Paranoja mi više nije toliko smiješna riječ. Bojim se povratka u san, bojim se Črnomerove kazne ako ga iznevjerim.
Starac kraj nje izgleda poput kontrolora, profesionalnije obavlja svoj posao, ali ipak se okreće k njoj za svaki pokaz. Zar mu je ona nadređena?
Koji od njih će me egzorcirati? I kako će dovraga saznati moje ime?
Ne. Smiriti se. Možda je ona samo vježbenica, a starac joj je mentor. On ju uči, ona je mlada, nezatupljena poslom - još uvijek gleda ljude u lice. Nasmiješim se vlastitom izvanumlju. Vlastitom blesavom prokletstvu. Gle! Evo i dokaza. Neki prijatelj ju je, izgleda, prepoznao.
"Andrea? Kaj pa ti tu delaš? Kaj delaš ko kontrolor? Isuse..."
Ah, kako slatko. Zaziva ime svog Spasitelja uzalud.
Djevojka izgleda zatečeno, ali se brzo pribere. Neugodno joj je. Zašto joj je neugodno? Strah i sumnja se opet javljaju, ali stišavam ih.
"Ma da, ćopila sam ovo prek Student servisa...", počne ona objašnjavati, ali ju starac prostrijeli pogledom. "Sori, moram ići."
Andrea. Ime joj je Andrea.
"Ova nema kartu. Šta smo s njom?", hrapavo sikne Andrein mentor, pokazujući pritom na neku našminkanu fuficu, koja žvače žvakaću i smješka se naivno. Plus, odjevena je kurvinski, čak i po standardima ovog vremena. Željela bih znati njeno ime.
"Ovaj, čista je.", odvrati Andrea, odsutno promatrajući ostatak tramvaja. Njene oči stanu na mojima.
"Djevojko, neimanje karte je krađa, a krađa je grijeh...", nastavlja stari čiča.
Fufa se nastavi smješkati, a Andrein pogled ne napušta moje lice. Paranoja se vraća. Šta buljiš, kujo?
"Ajde lijepo pokaj se, tri Zdravo Marije, pa ćemo zaboraviti na ovo, može?"
Naravno, nešto u ovim riječima mi definitivno ne paše slici ZET-ovog kontrolora. Andrea potapša... svećenika po ramenu i upravo shvaćam da sam u teškoj nevolji.
"Oče, tamo! Onaj tip u sivom!"
Sranje, sranje, sranje, sranje.
Svećenik (kako sam mogla biti tako slijepa, svi znakovi su bili na njemu, bez obzira na odoru) potrči prema meni, bljujući bujicu poprilično tečnog latinskog. Pokoja greška u prijevodu, primijetim, ali riječi su tek formalnost, pomažu uobličiti namjeru. Namjera je, jasno, egzorcirati me. Silom volje, drži me zakovanim za stolac dok priča, ali bez mog imena, neće moći završiti.
Nesposobna boriti se, čekam sudbinu. Promatram ljude oko sebe. Bijedno. Ne shvaćaju što se događa, zbunjeni su ili se smiju. Posve su otvoreni, razgovaraju, ne boje se. Misle da je riječ o predstavi.
Andrea još uvijek bulji u mene, preplašena, napreže se. Osjećam kako mi kopa po glavi, ali neće ništa naći. Nije prva čitačica koju sam srela.
"Ergo draco maledicte, et omnis legio diabolica adjuramus te, Črnomer."
Otac griješi. Polaskana sam što me zamijenio za šefa, ali on još uvijek duboko spava, a ja se moram pokrenuti. Kako moć svećenikove namjere slabi, krivo usmjerena, iskačem iz tijela.
Muškarac u kojem sam bila omlitavi i klone natrag u svoje sjedalo. Glavu nasloni na staklo. Oči širom rastvorene, prazne kao i prije mene. Svećenik se okrene oko sebe, iznenađen. Shvaća da egzorcizam nije uspio.
Ja pristupam svom prošlom tijelu i opipam plus.
"Još je živ.", kažem.
"Nešto nije u redu. Gdje je demon?", promrmlja otac.
"Ne znam, bio je ovdje i onda je samo ispario iz tijela. Sad ga više nema, ne osjećam ga."
Zastanem na tren, glumeći krivnju.
"Oprostite. Nisam mu stigla saznati ime. Ali, sigurno nije bio Črnomer."
Mislim da sam pogodila razinu razočaranosti koju bi Andrea imala da nisam za njenim volanom.
Tramvaj se približava stanici. Ponovo onaj simpatičan glazbeni zvuk.
"Slijedeća stanica je... Mandaličina."
Tišina mi je predugačka.
"Vjerojatno ih dolje ima još, uz Črnomera. Vrag ne spava sam.", dodam.
"Bože sačuvaj.", prokomentira svećenik.
Otac Kramar, što je ime pod kojim ga Andrea zna, a sada ga znam i ja, vadi svoj mobitel i zove pomoć. Na slijedećoj stanici, povlači me dolje, još uvijek objašnjavajući i pružajući isprike. Konačno, poklopi.
Uzdahne teško.
"Ajde. Idemo nazad u samostan, pa bumo probali saznati kaj se ovdje dogodilo."
Pokunjeno pođem za njim.
Ne treba puno vremena da se moj unutarnji ponos pretvori u bojazan. Možda je i ovo samo dio zamke, dio složenog plana da saznaju moje ime. Vjerojatno nije, ili barem Andrea ne zna za to. Ne znam što zna Kramar, ako je to uistinu njegovo ime. Prekinem taj tok misli.
Mrzim svoje prokletstvo, svoj strah od svega. Ali mogu se utješiti.
Bilo kako bilo, i moji će neprijatelji ubrzo upoznati Sumnju.
_______________________________
Bojim se i ja, a ne samo Dubia. Previše paralela imam sa Krušvarom. On psiholog, ja psiholog. On piše petparačke priče o popovima, egzorcizmu i vampirima... Oh well.
Mantram: stilska vježba, stilska vježba, stilska vježba.
Glazba: Iron & Wine - The Devil Never Sleeps (lonk)
Kierlan,
U strahu od Črnomerovog bijesa
|
