Ljudskom mozgu je potrebno oko dva sata nakon buđenja da u potpunosti profunkcionira. Zapravo, buđenje kao da počinje evolucijski, od najstarijih, zapravo nikad ni ne usnulih dijelova kralježničke moždine koji se brinu za neprestano funkcioniranje svega, pa do frontalnog korteksa, našeg krunskog postignuća u utrci gena, dijela odgovornog za većinu našeg odlučivanja. Možda je bolje da ovo pišem još ne potpuno budan.
Tako barem mogu okriviti neispavanost.
Tuga je studentova pregolema. Glupost, reći će netko, studenti su najbeskorisniji trutovi ove zemlje, primaju, a ne daju. Škrta zemlja koja nekako nikako da propupa u nešto plodno, već samo guta trud, vrijeme, novac. Istoznačnice. Taj netko... ne vidi obje strane jednadžbe. U svijetu tog nekog, student je dehumanizirani prototip razmaženog derišta koje ne zna što bi sa sobom u životu, pa trati gorenavedene istoznačnice svojih roditelja, države, poreznih obveznika na proučavanje indijskih kultura, sociologije kiberprostora, medijske utjecaje i propagandu u dvadesetom stoljeću i u konačnici, kad napusti školovanje je zapravo i dalje trut s malo više opće kulture nego što je imao kad je ušao u tu prokletu košnicu zvanu Sveučilište.
Ma, taj netko je kreten.
Taj netko pretpostavlja da se studentu sviđa biti na grbači svijeta, da nije i sam zgrožen svojim postojanjem između nečega i ničega, gledajući kako se ono nešto oko njega raspada u bujici ekonomske i duhovne recesije. Hladno je tamo vani, prokleto neudobno. Ali, studentu je još gora stagnacija. "Napred, napred! Kak buš napred kad nazad nemreš?" i slični citati. A što se tiče beskorisnosti, ne studiraju svi društvene znanosti.
Ima ih i korisnih.
Prijeđimo sad malo iz metaprostora u stvarnost.
Ja, evo recimo, sjedim sad za jednim kuhinjskim stolom, pred otvorenim laptopom i kuckam priče za dobro jutro. Je li to ponašanje beskorisnog studenta? Barem nešto radim. Hej, mogao bih spavati, ili još gore - buljiti u beskonačnost Interneta i čekati onaj odvratan trenutak kad Internet počne uzvraćati pogled. Ali ne, ja sam kon-struk-ti-van. Stvaralaštvo mi buja venama. Nos mi je začepljen sluzi i čekam jutarnje iskašljavanje. Čekam da se taj moj prokleti prefrontalni korteks odluči probuditi, pa da mogu dalje raditi svoje zadaće.
Hej, pa ja sam hiperkoristan! Za jednog društvenjaka, to jest.
Premotajmo film malo unatrag. Prije možda pola sata stigao sam u svoj stan u Dugavama. Iznajmljeni, dakako. Roditelji plaćaju. Nekada sam davno primao stipendiju. Nekada sam nešto manje davno živio u domu. Uspješnim pucanjem samom sebi u stopala (jednom da pokažem da mogu, drugi puta da dokažem da prvi puta nisam varao), uspio sam si oduzeti prvo stipendiju, a potom i dom, te povećati svoj teret na grbači društva. Ali hej, barem se moj stanodavac ne buni.
Majka me ostavila malo prije sedam na autobusnoj stranici na Črnomercu, preko puta Getroa, snenog i neprilagođenih kognitivnih funkcija. Zapravo u savršeno vrijeme. Mozak nije mogao konstruirati nikakve svoje sadržaje, pa je samo okretao svoju ljušturu od tijela unaokolo i upijao pogled. Dječica i tinejžderi idu u školu. Svi ozbiljni stariji radišni ljudi već su odavno trebali stići na svoj radna mjesta. Svi prisutni na stanici isparavaju značajno u ovom ledenom jutru. Automobili jure kraj, ostavljajući za sobom oblačne repove vrućine naglo donesene u hladan i neopraštajuć svijet. Polusvjesno, trpam slušalice u uši i palim glazbu, ponašanje koje je toliko prenaučeno da je postalo refleks. Da završim u komi nekim nesretnim slučajem i da mi sve više funkcije odu na produljeni godišnji, svejedno bih, kad bi mi tutnuli slušalice u ruku, bezgriješno ponovio isti trik.
Robert Plant je izdao novi album. Penzić stari. Još uvijek zna raditi glazbu. Želio bih da mi glas ostane jednako vibrantan kad ću i ja biti njegovih godina.
Evo, misli jednog truta studenta, prozirni, dimoviti snovi o glazbi i pisanju, kad ionako za ništa drugo nisam osposobljen. Što nije točno. Izučio sam temelje znanstvene metodologije. Znanstvenik, a ne pjesnik! Psiholog, a meteorolog. Slobodni agent iz kadrovske, zakovan u korporativne lance omekšane navodno dobrim financijskim mogućnostima. Osoba koja neumorno radi na promicanju meritokracije i zaslužna je (barem u okvirima svog radnog mjesta) da posao dobivaju ljudi koji će ga uistinu i raditi. Barem u idealima. U svijetu ideja. Ne u ovoj nesavršenoj kopiji.
Ne, svugdje će postojati specijalci. Ljudi s vezama, ljudi s preporukama. Previše za mene jednog. Jedan čovjek ne može spasiti svijet. Jedva jedan svijet može spasiti jednog čovjeka. Pa što? Znači li to da treba odustati, prepustiti se? A opet, tko ima strpljenja i mudrosti da prevlada svoj genetski programming i otkrije da je jedini način na koji se svijet može spasiti - žličicu po žličicu? Retorička pitanja su kuja.
Bus stiže, prljavštine razotkrivene prvim jutarnjim zracima sunca.
Slijedi tridesetak minuta nekoherencije praćene rockom, padanja iz sna u javu u hipnagogna stanja u teturanje u zavojima u snena hvatanja mjesta i premještanja u zaštitničko držanje svoje prtljage u lupkanje glavom o staklo kako bus poskakuje kraj Avenue Malla u žustro iskrcavanje na Kauzlarićevom prilazu.
Svitanje je u punom sjaju, ljudi roje kraj mene kao mravi, u daljini se dime tvornice ocrtane uz ljubičasto žutu pozadinu izlaska sunca. Robert Plant poručuje: "Satan, your kingdom must come down." Mislim da je u pravu.
Mislim da će dan će biti dobar. Koristan.
Opa. Mislim.
Ako sam konačno počeo misliti, moje razbuđivanje je prošlo. Valja se baciti na posao.
____________________
Samoispovjedne stilske vježbe a la moji srednjoškolski dan? Uistinu regresiram. Usput, nisam editirao ništa, osim jednog tipfelera. Relativno sam zadovoljan raw outputom. Još da se natjeram Murakamijevski pisati stilske za doručak... Ili početi polako, jedna na tjedan pa doći na jednu na dan polako?
Dokolico, tvoje kraljevstvo mora pasti.
Glazba: Robert Plant - Satan, Your Kingdom Must Come Down
Kierlan
|
