***
Ivana se bojala.
Stajala je u potpunosti naga usred male, kružne komore, bijelina čijih slitinastih zidova nije nimalo pomagala osjećaju stješnjenosti.
Kao lubenica u staklenci. Zadrhtala je.
Drhtanje je djelomično bilo uzrokovano nedostatkom odjeće, hladnom i klaustrofobičnom atmosferom medicinskog pregleda. No, još više, drhtala je u veoma poznatom nervoznom iščekivanju - onom kojem se javlja prije dobivanja rezultata ispita za kojeg je vjerojatan pad, no postoji onaj trun nade u uspjeh unatoč svim indikacijama propasti, ili koji se javlja tijekom najavljenog ozbiljnog razgovora s partnerom, kada se može nadati da je razlog razgovora želja za produbljivanjem veze, iako svaki mali neuron vrišti da je riječ o dugoočekivanom prekidu.
Mediteh [V.O.] : Spremni?
Njen glas zaječi komorom.
"Otkud vam ta ideja?"
Mediteh: Uzet ću to kao da. Ili, trebate još vremena?
Ivana odmahne glavom.
Sjetila se testova, razgovora i procjena koje su prethodile ovom očitavanju, malih nakupina nula, jedinica i kvanata koje su povučeni iz svih mogućih baza podataka, od školskih uspjeha do kompletnog popisa svih robnih razmjena nje i njene obitelji, kapi krvi koju je darovala na genetsku analizu, svih tih točaka svjetlosti u stroju kojemu je nedostajao još sken mozga i anatomije.
Još malo pa gotovo. Još malo pa će mi proreći sudbinu.
Mediteh: Zadržite dah.
Ivana duboko udahne.
Očekivala je nekakvo zujanje, bilo kakav znak siline zračenja, stroboskopsko treperenje svjetala, trnce u tijelu, propitkivajuću dekonstrukciju i ponovnu konstrukciju. Nešto, bilo što u komori što bi ukazivalo na to da je stroj pogledao u njenu dušu i negdje u vlastitim električnim dubinama dovršio svoj doživljaj nje kao živog bića. Umjesto toga, ništa se u komori nije promijenilo.
Mediteh: Sudionice, ovdje smo gotovi. Možete izaći i obući se.
Bijeli zidovi su se spustili i prepustili je iz neposrednog zarobljeništva komore u nešto manje metalnu i opresivnu sobu. Njena odjeća još je visjela na istom mjestu, tenisice još uvijek na podu ispod klupe, sidra normalnosti u inače sterilnom bolničkom okruženju. Željela se što prije obući, završiti s ovime, dobiti svoje rezultate, dobiti svoj radni zadatak, odlužiti obavezu Državi i...
Poruka je zatitrala kroz njeno perceptivno polje.
Mediteh: Možete rezultate pričekati vani. Kad ih dobijete, javite se doktorici Rimevs. Niz hodnik. Dobit ćete obavijest kad možete ući.
Bezvoljno je navukla odjeću i napustila sobu.
Ako ništa drugo, bili su učinkoviti.
***
Učinkoviti, moj klitić.
Dva sata kasnije, još uvijek je čekala rezultate. Ali, u posve drugom svijetu.
Unutrašnjost rovera zaudarala je na feromone i strast.
Aidan: Tako mi svega, Flora, zaboravi Illyanu. Ti znaš da te ona nikada neće voljeti poput mene! Zaboga, pa osvojio sam Olympus Mons za tebe!
Flora: Ali Aidane, ti dobro znaš, da mi nikad nećemo biti ništa osim fuck buddies! Zašto stvari ne mogu biti kao prije?
Aidan: Ali Flora... Kad te vidim, ja si ne mogu pomoći... :((
Flora: Oh, Aidane! <3
Aidan[dubok, prodoran pogled]: :*?
Flora [popuštajući]: Ali... ne smijemo...
Par se izgubi u moru dezinhibiranosti, poljubaca i topline.
Scenarij je uistinu otišao k vragu. Jebala ih peta sezona.
Ivana prekine doživljaj.
Crvene marsovske dine i pješčanu oluju koja je obuhvaćala zarobljeni rover u kojem su Aidan i Flora upražnjavali svoje osjećaje, te zrak pun feromona zamijenila je ponovo neukaljana sterilnost bolnice i blagi miris bora.
Već joj je dojadilo lutati Uzorkom u potrazi za ičim zanimljivim. 'Olimp', jedina stvar koja ju je koliko toliko zabavljala, pretvorila se iz kolonističkog SF-a u sapunicu. Svi ti ljubavni zapleti i raspleti previše su ju podsjećali na nedostatak istih u njenom životu. Pokušala je pronaći nešto novo za gledati, ali uzalud.
Ionako ju ništa više nije zabavljalo. Serije, igre, turistički i dokumentaristički doživljaji, sve joj je pomalo počelo biti isprazno. Znala je da bi mogla pola svog života proživjeti u tim replikama stvarnosti, i njen se um možda ni ne bi bunio. Ali, čak i u doživljajima u kojima ona odlučuje, u kojima ona ima glavnu ulogu, bila bi i dalje samo jedan truli konzument, netko tko prima lažne nagrade za lažan rad, netko tko se ne može se maknuti iz jednako lažne sigurnosti VL-a, bez obzira na to koliko je sam bijeg postao neugodan u lucidnim trenutcima.
Jedan od tih lucidnih trenutaka doveo ju je do prijave za dobrovoljno/obavezni komunalni rad, nakon svih tih godina odgađanja i izbjegavanja.
Činovnici u Selekciji bili su iznenađeni: "22 godine i još niste služili?"
Rekla im je da joj daju posao ili nek začepe. Oni su začepili i poslali ju na procjenu.
Nije joj uistinu bilo potrebno služiti. Sve svoje male potrebe mogla je zadovoljiti putem roditeljskih sredstava. Hranu i rekuperaciju imala je u ćeliji svojih roditelja. Obrazovanje i zabavu imala je na Uzorku, a kako je Administracija osiguravala pristup istom svima, bez obzira na društvenu i ekonomsku korisnost, osiguravala je i Ivani. Na Uzorku je i stekla većinu svog obimnog, ali difuznog i nespecifičnog znanja. U školi se nikad nije previše dobro slagala s drugom djecom, ni tutorima, na više studije ili radno terapijske tečajeve nikad nije otišla. Nije se na ništa mogla usmjeriti. Niti jedna stvar u stvarnosti ju nije pretjerano privlačila.
Sve je to zahtjevalo trud, a zašto da se trudi u stvarnosti, kad je sve mogla dobiti na tanjuru u Uzorku, za mnogo manje muke? Također, tu je bilo pitanje odabira. Što ako odabere krivo? Kako će u stvarnosti napraviti novog lika? You fail at life... please reset. Insert coin(s).
Stoga nije radila ništa. A od užasa beskorisnosti i ne rađenja ničeg, sakrivala se u tuđim radovima, zaboravljala, bar privremeno. No, uvijek bi morala izroniti nazad u stvarnost i suočiti se s tek prividno beskonačnom budućnosti ispred sebe.
Možda bih korisnija bila mrtva, barem bi me razgradili na iskoristive dijelove. Možda bih mogla početi ponovo.
Kroz nju prostruji bljesak panike pred zamišljenim istjecanjem života. Odmahnula je rukom nekoliko puta, zgrčenog lica, tjerajući te trojance, braneći se od te misli, ne, ne, nije još vrijeme, ne, želim živjeti!
: Loš trip? :)
Redak je potekao od muškarca, mladolikog, nešto starijeg od nje. Na prvi pogled, bilo ga je teško opisati, jer nije imao nikakvih pokazatelja, nikakvih svojstava, na prvi pogled posve prazan, lišen svega osim svog tijela. Tamna kosa, siva jakna s kapuljačom, široke karirane hlače, slična njezinim, utilitarističke, prepune džepova, ili adaptivne ili posebno krojene za... nulu, sinulo joj je konačno, nije mogao biti ništa drugo.
Usta su bila brža od socijalne inhibiranosti.
even-nah: :O
even-nah: 0 (nula)!
: Više volim kad me zovu Zoran.
even-nah: Joj, sorry, sorry, nisam to htjela reć, sorry, nisam mislila... Ovaj...
Zoran [prekine, neuvrijeđen]: Ma, sve u OK. Naslušao sam se već svega. Uostalom, barem si me primjetila. Većina ljudi me samo ignorira. Možda misle da sam NPC ili reklama. :D
even-nah [posramljena]: ...
Zoran: No, da. Kao što sam rekao, zovem se Zoran. Ti si?
Sinulo joj je da on ne vidi njeno ime. On ne vidi ništa na njoj, osim nje. Kao da je i sama nula. Prikladno.
even-nah: I... Astra.
Zoran: Jastra?
even-nah: Samo Astra.
Nije znala zašto se lažno predstavila. Prilika za stvaranje novog lika? Za bijeg? Nije li već dosada trebala zaključiti da bijeg nije dobra stvar? Ionako je bila posve prazna, posve slobodna započeti živjeti.
Zoran: Retro ime.
Kaj bi to trebalo značiti?
AstrA: :) Starci me nisu voljeli previše.
Zoran: A, da? Zvučalo mi je kao nick. Izgledaš kao... Ana, Marija ili nešto takvo.
Ivana se lecne, ali uspije izvući poluosmijeh.
Trepne. Nova poruka proleti kroz njen poboljšanu stvarnost. Rezultati su tu. Pokušava ih otvoriti, ali na njima je doktoričin pečat. Letimičan pogled prema vratima doktorice Rimevs otkrio je da su se osvijetlila odobravajućom nijansom plave boje.
AstrA: Ah.
AstrA: Moram ići, na redu sam. :(
Zoran: brb, ili?
AstrA: Osv, misliš? :) Vjerojatno. Možda.
Zoran: Bit ću ovdje, crtat ću. Nula mora nekako ubijati svoje vrijeme dok čeka. :)
Astra: *mahmah* :)
Ustala se, neočekivano oraspoložena, i nestala iza vratiju.
_____________
Nastavlja se Zbogom i dva zdravo. U nešto manje zaokruženim pričama.
Glazba: The Seatbelts - Cat Blues (remix)
Kierlan,
Ajde Vidite Da Pišem Dajte Mi Malo Mira
|
