I tako, lagao sam.
Nadao sam se da će se tijekom vremena moje laži pretvoriti u istinu - ta jesmo li samoprogramirajuće misleće mašine ili nismo? Pouzdao sam se u teorije kognitivne disonance, samoispunjavajuća proročanstva, samopercepciju, zgodne žene na mostovima i slično. Nevažno. Istina uvijek ostaje.
Žena na mostu nikada nije toliko zgodna koliko smo mi uvjereni da jest.
Mogu zaokružiti hrpu petica i jedinica, izjavljivati vlastite preferencije knjige i tišine nad gužvama i druženjem koliko god želim. To ne mijenja ono što jesam. Vjerojatno je upravo moje znanje da lažem, spoznaja da se prisiljavam na stoičko trpljenje dosade i samoće bila dovela do sprečavanja promjene.
Bilo kako bilo, lagao sam. I uspio.
Računalo me budi svjetlima i rockom u arbitrarnih osam sati ujutro. Barem mi glazbu nisu oteli, iako bih osobno posumnjao u samoproklamiranog introverta koji preferira življu glazbu.
Otpuštam kopče na remenima i odguravam se blago od kreveta. Ručkama se odvlačim prema kutu sobe. Sporo. Majmunski.
Skidam pidžamu i trpam ju u odjeljak za prljavi veš.
Računalo pretpostavlja da sam budan dok se smještam u tuš kabinu i stišava glazbu dovoljno da mi izjavi da sustavi funkcioniraju normalno, prije nego me počinje podsjećati na sve današnje obaveze.
Ribam zube četkicom, bez pjene. Tako ću lakše održavati filtre za vodu. Okrenem slavinu. Mlaz krene, iz ponovo arbitrarnog „gore“, prelijeva se kraj mene i kohezijom prima za „dno“. Zalutale kapi plutaju naokolo.
Ja sam najprljaviji i najneefikasniji dio sustava. Ovako smanjujem entropiju.
„Kaos je hereza.“, smijem se pomalo gorko na vlastitu referencu sa ostavljenog svijeta. Odnosno, da nastavim tok misli:
„So close, no matter how far.“
Cerek otežava pranje zubi.
Računalo dolazi do zabavnog dijela, iako sam ga očekivao. Danas stižem do satelita, moja zabava za jednog je gotova. Treba radit. Inspekcija i popravak. Nešto što samo čovjek može obaviti. Ja sam, očito, najbolji za taj posao. Ne vjerujete mi? Pitajte testove.
Zahtijevam „Steady Rollin' Man“ od računala dok palim fen.
Volim osjećaj strujanja zraka preko cijelog tijela. Podsjeća me na snove o letenju.
Suh, izlazim iz kabine i izvlačim svježu odjeću iz praonice.
Iz kokpita, pozdravlja me Ivan: „Kako je moj omiljeni ekstrovert danas?“
Ivan nije dugo sa mnom. Priključio se misiji negdje između Marsa i asteroidnog pojasa. Ivan puši rukom motanu cigaretu nepoznatog sadržaja i mirisa i pruža mi Tulvingovu čašu sa jutarnjom kavom. Zavidim mu na pušenju. Zahvalim na kavi, ali prođem kraj njega. Moram obaviti neke stvari prije nego što mu se mogu posvetiti. Rutina. Ritual.
Provjeravam poštanski sandučić. Par video poruka. Roditelji, prijatelji, Kontrola misije. Ništa užasno novo i zanimljivo u njihovim životima. Kontrola javlja da je moj nedavni intervju objavljen na televiziji. Zanimanje za misiju je poraslo kako sam se približio cilju. Poslali su mi prilog u privitku, zajedno sa nekim konačnim uputama za popravak satelita i nekim pitanjima od psihoterapeuta na koja žele da odgovorim u svom jutarnjem javljanju.
Pijem kavu i gledam svoj TV prilog. Dobro izgleda. Zvučim profesionalno, opušteno i zabavljeno. Da sam na Zemlji, zavidio bih si.
Mačak mi skače u krilo, traži pažnju. Mazim ga dok radim neke sitne izmjene u postavkama računala, ali zapravo nemam puno posla. Računalo obavlja gotovo sve funkcije, a uz to i dobro pazi na sebe. Ah, čuda moderne tehnologije.
Ivan je pomalo nervozan zbog mog ignoriranja. Lupka prstima po kontrolnoj ploči. Uvjeravam ga pogledom da ćemo uskoro pričati. Spuštam mačka na pod. Sviđa mi se kako su oboje nezabrinuti nedostatkom gravitacije.
„To je ionako samo teorija“, rekao je Ivan kad smo se upoznali.
Zamolim računalo da stiša glazbu i namjestim se prema kameri. Upalim smiješak.
Snimam. Pozdravim sve prisutne, komentiram podatke koje je prikupilo računalo, izvještavam o održavanju broda, sitnim reparacijama. Oduševljen sam što sam skoro na cilju. Obećajem da ću ići čitati upute kad završim javljanje. Psihoterapeuta zanima što radim sa slobodnim vremenom. Očistio sam sobu jučer antisepticima. Smijeh. Čitam vijesti, Murakamija, slušam glazbu. Pišem priče, kažem mu, i dodajem privitak. Ne osjećam se loše, zapravo. Redovito radim kardiovaskularne vježbe koje su propisali, jedem suhe obroke i pijem lijekove.
Usamljenost? Ne. Komuniciram sa prijateljima. Šaljemo si poruke. Razgovaramo.
Porazmislim o brisanju ovog zadnjeg dijela, ali onda samo dodam:
„Pa, znate na što mislim.“
Iznosim staru mantru o opuštajućem djelovanju svemira, o njegovoj ljepoti, jasnoći. O tome kako radim ono o čemu sam sanjao kao dijete i kako me to na neki čudan način ispunjava. Završavam s pozdravom i dobrim željama za sve. Šaljem.
„Gdje je Ana?“, pitam Ivana.
„Obavlja neke stvari, doći će kasnije.“
Ivan naruči Bowieja. Računalo uzvrati sa Life On Mars. Ponekad mislim da je svjesnije nego što tvorci pretpostavljaju, ali nije. Ionako bi pravi dokaz istog bio Space Oddity. U tišini slušamo klavir. Preplavljuje me sveprisutan osjećaj sadašnjosti.
To se događa sve češće i češće. Brod je moj mjehurić prostor-vremena. Izvan njega nema ničeg. Prije i poslije njega, također ništa. Snalazimo se nekako. Kartamo. Tračamo. Pričamo loše viceve. Stare. Bradate. Poznate.
Ivan pali još jednu cigaretu iz svoje nepresušne tabakere.
„Ne smeta te to silno varanje?“, pita.
„Ne.“, lažem i njemu. „Cilj čini sredstva nužnima i tako to.“
Svjesne laži. Nesvjesne laži.
Postajem sve bolji u tome. Možda laži počinju djelovati. Možda postaju stvarne. A ipak, znam da ispod njih još uvijek leži istina. Da mi fali društvo. Da sam usamljen. Da bez obzira na glazbu, knjige, filmove i razne zanimacije, nešto nedostaje. Da na kraju dana, kad se svjetlo ugasi, i kad ležim privezan za krevet, na ovom brodu postoji samo jedan čovjek.
Samo jedna životinja.
Problem je, znam da i oni to znaju.
__________________________
I tako, umjesto da se spremam za kolokvij, sjedim u kafiću i pišem. Barem nekaj korisno. Za glazbu bi ovdje savršeno pasao već iskorišteni Slow Country od Gorillaza. U nedostatku prikladnijeg, može Bowie.
Glazba: David Bowie - Life On Mars (lonk)
Kierlan,
Čeka svoj šatl
|
